KAD IMAS SVO VREME SVETA
Atlas je znao, zato što nije bio glup i zato što je imao svo vreme sveta, da njegovom obrazloženju nešto nedostaje. Razumeo je to onoga dana u susretu sa Herom, kada je brao jabuke. Od tada je toga bio svestan kao nečega što buja u njemu.
Granice. Žudnja.
Prevrtao je reči kao kamenje. Reči su i bile kamenje suve i negostoljubive kao regolit sa Marsa. Ništa iz tih reči nije izrastalo. Njih je morao da razbije i skrši da bi postale plodno tlo. Trebao je te reči da zaliva i pazi, da bdi nad njima i isčekuje prvi znak života. Njegov lični Mars. Tu je sada živeo. Vrata nije bilo.

|
Objavljeno:
11/7/2008
,
13:39
|
Pošalji komentar |
| |
|
|
| a što da dodam...Atlas je znao..cijelo vrijeme je znao..to je najgori grijeh...što reče radocitirani Mo: "teret je znati!".......(grijeh-uvjetno rečeno...tj. njegov teret..) a riječi...ma neću više riječi...čitam tvoje..dovoljne su za danas.. |
Postlao/la Nurlisoul | u 01:48, 12/7/2008 | Link | |
|
|
Koliko je samo on, Atlas, vremena imao...Nur-li: )
Trenutak saznanja i prepoznavanja granica (kao reci) i zudnje kao ciste zelje. Neki, puni straha, osuduju zudnju kao velikog neprijatelja duse...a ona...kao da je nosi, bar se meni tako cini: ) Tada reci stvarno postaju granica, ogranicenje ili kao nesto sasvim ne-bitno.
Ili ipak, jedina povoljnija opcija:
Njihovo slobodno koriscenje bez filtera, straha...to mu onda dode kao neki licni Mars. Ali sa vratima; ) |
Postlao/la Ansia | u 20:19, 13/7/2008 | Link | |
|
|
|