
Srdan Zivkovic je pustio brkove iako ima tek sedam godina.
- Cujem Zivkovicu da ste pustili brkove? - Pita ga direktor skole.
-Izgleda…- odgovara Zivkovic skromno.
- Mogu li znati - sa kakvim namerama?
- Ne mozete.
- A ako pozovem tvoga oca?
- Ni onda. Nigde ne pise da nesmeju da se pustaju brkovi.
- Tako je, ne pise. Ali ako vi kao ucenik prvog razreda, pustate brkove - kakve bi brkove trebao da ima direktor skole?
- Ne znam.
- Ne znas?
- Ne znam.
- Dobro. Pokazacu ti.
I direktor skole pusti da mu izrastu ogromni crni brci, kao u narodnoj pesmi. Od uveta do uveta. U svakom slucaju za Zivkovica nedostizni.
Uvrne direktor brkove pa pravo pred Zivkovica.
- Vidite li mladicu sta su brkovi?
- Vidim.
- Pa zar vas nije sramota?
I tu se mali Zivkovic pokoleba. Obrise suze, obrise i brkove i pocne da sanja kako ce jednom, kad poraste, imati brkove velike kao krila, kako ce mahati brkovima i leteti iznad skole i iznad direktora i vikati iz sveg glasa:
- A zar vas nije sramota? A zar vas nije sramota? D.R.

|