Deca – jedno mišljenje…
Da, ovo je jeste blog o deci (učenicima) i školi…
Ponajviše na njemu ima priča za najmlađe, a zašto?
Pisati o svoj generaciji i stanju u školama je vrlo teško, nezahvalno
Drugo, roditelji najčešće prema svom detetu posmatraju drugu decu…
Mnogi pa ni ja neko vreme nisu shvatili da ipak svako sebi kuje budućnost. Da imućni roditelji ne mogu kontrolisati budućnost svog deteta, da sam novac i nije toliko svemoguć koliko se po njihovoj sujeti da primetiti. Opet se ova druga (veća) grupa dece u zavisnosti od svog vaspitanja i te kako razlikuje.
Jedni se toliko trude da liče na druge, jedni pokušavaju da budu ono što jesu i da grade neku svoju budućnost, a opet treći žele nekim svojim načinom razmišljanja i nekim svojim COOL radnjama da zadive druge i na svoju štetu, bar se tako meni čini….
Na jednom sajtu sam napisala u vezi škole, tačnije u vezi kritika sajta www.oskosta.org kojeg sam administrator, a u vezi e-maila koje sam dobijala…
Pitanje je glasilo, a zatim odgovor, citiram: Mnogo je pozitivnih komentara na rad ovog sajta. Da li je bilo i nekih negativnih?
Odgovor: Naravno da jeste, uglavnom od strane naših vršnjaka. Redjali su se mnogi mejlovi podrške, sumnje, do pitanja kakav smo ucenički sajt kada nema kritike rada škole. Da li je moja škola idealna. Svima sam odgovarala da nema idealne škole ali da nije na meni sa 14. god da kritikujem. i da ne postoji idealna škola, a same škole su ogledalo društva u kome živimo. Ako ikada budem nešto i pisala o nepravilnostima, to sigurno neću sada, nego kada budem imala dovoljno godina da mogu da sudim o nečijem radu. Bilo bi smešno da deca javno sude odraslima ili da na sajt koji predstavlja školu iznesemo nepromišljenu kritiku…, kraj citata
I kao zaključak jesmo u najlepšim godinama…
Jesmo veseli, različiti, ali i mi ponekad stavimo prst na čelo sa pitanjem: Šta sutra? Ili jos tačnije bar deo drugara sa kojima delim sličan način razmiljšanja…
PozZ, Maja i drugari
P.S. I dalje cu objavljivati dečije priče, mogu nekom roditelju i zatrebati!
Zagonetka
Pogodi kako se raste.
Pogodi kako se lako
stigne do krova,
do laste,
oblaka punog kiše,
do neke zvezde daleke
i više
i još više
u čudne neke plave.
Pogodi da li kroz kragnu,
kroz nogavice,
rukave,
dok neka snaga u tebi
i neka lepota u tebi
pravo do sunda vodi?
Zažmuri pa - pogodi.
A možda nije ni važno
da se unapred setiš.
Možda se najlepše raste
kad ništa ne primetiš.
Možda se najlepše biva
veći,
još veći,
najveći,
ćuteći,
sasvim ćuteći,
kroz neki tihi nemir
što se u tebi stvori,
pa gori,
beskrajno gori,
i nikad ne izgori.
I niko ne zna šta je.
A to traje. I traje.
(Miroslav Antić)
13/2/2008 - 15:59