Svako naše malo misto uz obalu ima svoju osobnost, karakternu crtu koja mu daje šarm. Da ne bih sad (previše) parafrazirala Smoju, reći ću da su sva povezana nekom niti istog ozračja, ali imaju ono svoje. Nijanse.

  Nešto sam se sjetila starog cavtajskog svećenika, neću ga imenovati, ali oni koji su imali ikakve veze s Cavtatom prije rata znat će o kojemu je ''Dumu'' riječ.

Cavtat naime ima dva zvonika. Jedan pripada mjesnoj crkvi, a drugi, onaj na kraju, franjevcima. Koliko ja znam, tamo bi stolovao po jedan fratar i služile bi mu dumne koje su pak imale svoj dvor na pola puta između ta dva zvonika.

   Narod, ko narod. Kad nam nije ni 'tičjeg mlijeka falilo tokalo se karat oko nečega, pa je po Cavtata išlo na misu u crkvu, a pola u fratara.

   Fratri su kadkad i sobe iznajmljivali, pa se Dumo tome protivio govoreći kako je to nećudoredno i ne daje dobar primjer puku. S druge strane Dumo je odgajao usvojeno siroče za koje se govorkalo da mu je sin, a kao ispomoć u kući mu je bila dječakova tetka. Sestra pokojne mu majke koja je umrla pri porodu.

   Redovno bi se našla koja vragolasta ovčica iz Dumova stada, pa bi maloga na glas zovnula:

-         Mali, đe ti je ćaća? Ocijo bi se ispoviđe.

-         Evo ga u sakristiji.

A iz sakristije bi se čulo:

-         Ti roge materine i ćaćine nijesam ti ja ćaća!

   Dumo je dugo brinuo o duhovnosti Cavtaćana, ali fratri su se češće mjenjali. Sjećam se jednoga sitnog i žustrog Korčulanina koji bi smrdao misu za petnaest minuta svojim pjevuckavim akcentom i dok se nesretne babe ne bi još stigle propisno iskrižati, on je zamahivao udicom s mulića.

   Antun je kupio lemozinu u fratara. Strpljivo bi vam prinio crveni baršunasti tuljac pričvršćen na štap i čekao. I čekao. Ako se desilo da po vragu nemate sitnog , zašuškao bi vrećicom i još malo čekao. Sad su se već tri reda okrenula i dobro osmotrila žrtvu koja je poprimala boju kuhanog jastoga. Tada bi nastavio sa prikupljanjem, dok su ostali vjernici užurbano kopali po džepovima. Papirnate novčanice su iz nekih misterioznih i nepoznatih razloga došle u modu tek devedesetih... Dakle, Antun bi i dalje nastavio sa prikupljanjem, svako malo se okrećući da promotri drznika koji je propustio dati milodar. Došavši do oltara nadahnut propovjedi, bi se okrenuo još jednom, za slučaj da nisu SVI vidjeli o kome se radi i priprijetio prstom.

    Jedan od fratara je osnovao i klapu, sastavljenu od lokalne mularije i u sumrak bi ih skupio na mulu, kad je bunaca i dobra akustika blizu mora. Zapjevali bi u savršenom sazvučju i za tren bi sve utihnulo dok je pjesma jedrila preko zaljeva.

Fratra više nema, izjedala ga je leukemija i odavno je napustio Cavtat. Ni Duma više nema, umro je od tuge nakon što je zakopao momka kojiga je odgajao kao sina. Ali ono mularije je ostalo. Klapa se zove Ragusa Vekia, a  jednoga od njih znate kao Konjanika.