Misao o vječnosti je duboko u ljudskom srcu. Zapretena i izbija iz nas, kad uopće ne mislimo o tome, bez obzira priznajemo li to ili ne.

- Zašto se užasavamo smrti?

- Zašto se opiremo starosti?

- Zašto trošimo novce na plastičnu hirurgiju (dobro ne baš MI, al znate na šta mislim)?

- Zašto žene lažu o godinama?

- Zašto muškarci u sredovječnoj krizi traže mlađe partnerice i sportske automobile?

- Zašto sve traje duže od nas?

- Zašto se ljudski organizam obnavlja do određeno točke, a onda se iznenada, bez ikakvog razloga počne raspadati?

- Zašto toliki trud i ulaganja u znanstvena istraživanja, u medicinu kad ionako trebamo umrijeti? Čemu se truditi, kad ćeš umrijeti sad ili za deset, petnaest, pedeset godina, svejedno je.

- Zašto kloniranje, ako odbacujemo mogućnost uskrsenja?

-Kako je to divno! Njima ne treba posredstvo svećenika da budu s Bogom-presjekla je tišinu gledajući ih kako klanjaju nasred pustinje. Nisam bila u Crkvi...ne sjećam se kada!

-To je u redu.

-Ma samo želim reći da muslimani mogu klanjati bilo gdje, jer... Kako to misliš, u redu je?!

-Klanjanje je molitva Bogu. Osim riječima, izažena fizički. Molitva je to-ništa drugo, kao Pater Noster. Znam da si naučena drugačije, ali razmisli malo-čemu tebi služe zidovi? Da te štite, pruže sigurnost. Bog nije u opasnosti, nije mu hladno, nije mu vruće. Bog ne živi između zidova.

I sjetim se bakinih riječi koje joj prenosim:

"Bog živi od vjerovanja, a vjera je prije svega s tobom i u tebi."

    Svako naše malo misto uz obalu ima svoju osobnost, karakternu crtu koja mu daje šarm. Da ne bih sad (previše) parafrazirala Smoju, reći ću da su sva povezana nekom niti istog ozračja, ali imaju ono svoje. Nijanse.

  Nešto sam se sjetila starog cavtajskog svećenika, neću ga imenovati, ali oni koji su imali ikakve veze s Cavtatom prije rata znat će o kojemu je ''Dumu'' riječ.

Cavtat naime ima dva zvonika. Jedan pripada mjesnoj crkvi, a drugi, onaj na kraju, franjevcima. Koliko ja znam, tamo bi stolovao po jedan fratar i služile bi mu dumne koje su pak imale svoj dvor na pola puta između ta dva zvonika.

   Narod, ko narod. Kad nam nije ni 'tičjeg mlijeka falilo tokalo se karat oko nečega, pa je po Cavtata išlo na misu u crkvu, a pola u fratara.

   Fratri su kadkad i sobe iznajmljivali, pa se Dumo tome protivio govoreći kako je to nećudoredno i ne daje dobar primjer puku. S druge strane Dumo je odgajao usvojeno siroče za koje se govorkalo da mu je sin, a kao ispomoć u kući mu je bila dječakova tetka. Sestra pokojne mu majke koja je umrla pri porodu.

   Redovno bi se našla koja vragolasta ovčica iz Dumova stada, pa bi maloga na glas zovnula:

-         Mali, đe ti je ćaća? Ocijo bi se ispoviđe.

-         Evo ga u sakristiji.

A iz sakristije bi se čulo:

-         Ti roge materine i ćaćine nijesam ti ja ćaća!

   Dumo je dugo brinuo o duhovnosti Cavtaćana, ali fratri su se češće mjenjali. Sjećam se jednoga sitnog i žustrog Korčulanina koji bi smrdao misu za petnaest minuta svojim pjevuckavim akcentom i dok se nesretne babe ne bi još stigle propisno iskrižati, on je zamahivao udicom s mulića.

   Antun je kupio lemozinu u fratara. Strpljivo bi vam prinio crveni baršunasti tuljac pričvršćen na štap i čekao. I čekao. Ako se desilo da po vragu nemate sitnog , zašuškao bi vrećicom i još malo čekao. Sad su se već tri reda okrenula i dobro osmotrila žrtvu koja je poprimala boju kuhanog jastoga. Tada bi nastavio sa prikupljanjem, dok su ostali vjernici užurbano kopali po džepovima. Papirnate novčanice su iz nekih misterioznih i nepoznatih razloga došle u modu tek devedesetih... Dakle, Antun bi i dalje nastavio sa prikupljanjem, svako malo se okrećući da promotri drznika koji je propustio dati milodar. Došavši do oltara nadahnut propovjedi, bi se okrenuo još jednom, za slučaj da nisu SVI vidjeli o kome se radi i priprijetio prstom.

    Jedan od fratara je osnovao i klapu, sastavljenu od lokalne mularije i u sumrak bi ih skupio na mulu, kad je bunaca i dobra akustika blizu mora. Zapjevali bi u savršenom sazvučju i za tren bi sve utihnulo dok je pjesma jedrila preko zaljeva.

Fratra više nema, izjedala ga je leukemija i odavno je napustio Cavtat. Ni Duma više nema, umro je od tuge nakon što je zakopao momka kojiga je odgajao kao sina. Ali ono mularije je ostalo. Klapa se zove Ragusa Vekia, a  jednoga od njih znate kao Konjanika.

Spomenućemo neke od zanimljivijih i neobičnijih običaja vezanih uz božićno vrijeme.

• U Japanu se slavi Božić po uzoru na zapadne zemlje, premda nisu kršćanska zemlja. Važniji blagdan od Božića jest Nova godina, a razlog za božićno slavlje jest službeni nacionalni praznik zbog rođendana trenutačnog cara Akihita 23. decembra.
  

• Na Tajvanu Božić je neslužbeno bio slavljen budući da je slučajno toga dana, 25 decembra 1947. potpisan ustav Republike Kine koji se svake godine slavio kao nacionalni praznik. Od 2001. ukinut je taj praznik, ali se Božić ipak ponegdje neslužbeno slavi.

• U Meksiku ljudi idu od vrata do vrata čestitajući (poput onih koji su posjetili malog Isusa , a katkad ih pozovu unutar domova gdje sudjeluju u razbijanju jedne vrste šarenog spremnika na užetu ispunjenog slatkišima - piñata.

• U Venecueli se na Sveta tri kralja djeca bude i vide da nedostaje slama koju su ostavili pored kreveta noć prije, a na njezinu su mjestu darovi. Djeca vjeruju da su te darove ostavili mudraci i njihove deve. Ako imaju crnu mrlju na obrazu, to znači da ih je etiopski kralj Baltazar, jedan od mudraca, poljubio dok su spavali.

• U Australiji i zemljama istog podneblja Božić se slavi usred ljeta zbog vremenske razlike između polutki.

• U Finskoj se Djed Božićnjak naziva Joulupukki što prevedeno s finskog znači "božićna koza". Ime mu vjerojatno dolazi od stare tradicije kad su se ljudi odijevali u kozju kožu (nuuttipukkis) te kružili kućama jedući ostatke od božićnih jela.

Drugo: Seks nije samo puki nagon.

Krenimo opet od nesretnog prvog ljudskog para. U Edenu nisu fizički općili naprosto zato što nisu osjećali potrebu za tim. Što znači da su bili potpuno ispunjeni u emotivnom smislu, bez frustracija, ljubomore i sličnih osjećaja kojima su bili blagoslovljeni nešto kasnije.

Da je seks samo nagon, bar u našem slučaju, kao jelo piće i vršenje manje lijepih, ali tijelu potrebnih aktivnosti, konzumiran bi bio i ranije.

Ruku na srce, cijeli čin je prilično brljav i nespretan. Nisu svi glumci porno filmova, pa da poziraju, misleći na estetski izgled. Ne ide to tako. Prava stvar, još ako su strasti uzburkane, ne ostavlja prostora za plan i program.

Obiluje nekontroliranim pokretima, uzdasima, neartikuliranim zvucima, glupavim grimasama i rezultira ljepljivim neredom. Ali nas ispunja u svakom poglodu. Pod uvjetom da nije pod prisilom i da završi orgazmom (po mogućnosti u društvu još jedne osobe).

Sad će neki kazati da se dobro i ispunjeno osjećaju i nakon obavljenog posla u WCu ( ja bih rekla ispražnjeno, al nećemo u detalje sad). Pa ovisi o pojedincu. Nekome je i sranje uživanje.

Meni se nije dogodilo da mi spontano,nakon velike nužde poteku suze od čista esencijalnog užitka. Da mi nutrina bude tako nabildana emocijama da imam osjećaj kao da ću eksplodirati.

No, kako rekoh, ima nas svakakvih.

Koje god novine da kupim, udaviše brate, o tome kako mu ga popušiti, polizati, škakljati perjem, iznenaditi u uredu, što obući, kako se namirisati... ama dosta!

DOSTA ako Boga znate! Što mislite da jedna veza počiva na seksu? Da je to temelj i uvjet za sreću u dvoje? To je samo vrh ledenog brijega.

Cure, učite kuhati, dečki vole papati i vole da im se podilazi.

Dečki učite se ne sramiti svojih cura, mi volimo kad cijelom svijetu pokažete da smo vaše i ničije više.

I jedni i drugi:

Učite se slušati, u jednoj vezi mora biti komunikacije, inače je mrtva.

Učite se poštivati, omalovažavanje i podcjenjivanje ubija ljubav.

Učite se strpljenju. Promatrajte, proučavajte jedno drugo. Ljudi su kompleksna vrsta, stalno se razvijamo, stalno napredujemo. Uvijek ima nešto novo.

Učite se VOLJETI.

U posljednje vrijeme se toliko piše i govori o seksu, kao da na bijelom svijetu ništa drugo ne postoji. Oko čega tolika galama? Što su se sad svi raskokodakali kao da smo toplu vodu otkrili?!

Pa da raščistimo par grdnih zabluda.

Prvo: Seks nije grijeh.

Adam i Eva seks nisu konzumirali prije progona iz raja, dakle to nije bio razlog ispadanja iz igre. U 1.Mojsijevoj (Genessis) 1:28 piše ovako :

"I blagoslovi ih Bog i reče im Bog : rađajte se i množite se, i napunite zemlju i vladajte njom..."

I ajmo sad lažni moralisti i čistunci, da vas vidim! Kako ste vi to zamislili, ako je spolni odnos grijeh? Da Eva snese desetak jaja, a Adam vrijedno sjedi na njima kao kvočka?

Gospodo draga, mi smo od seksa napravili grijeh. Mi zloupotrebljavamo naše tijelo i kinjimo ga. Bez toga nema života, kao ni bez vode. Ali i vodu možemo koristiti u svrhu koja joj je namjenjena, dakle piti je, kupati se njome i zalijevati povrće, ili pak možemo udaviti nekoga u njoj, od malih mačića pa do iritantnog susjeda, znači zloupotrijebiti je.

To povlači za sobom i pitanje konzumiranja seksa samo zbog užitka. Opet se pozivam na Bibliju, ovaj put Novi Zavjet.  U 1.Korinćanima 7:2-5,  Pavao piše :

"Ali zbog bludnosti neka svaki ima svoju ženu, i svaka neka ima svojega muža!

³ Muž neka čini ženi dužnost, a isto tako i žena mužu!

⁴ Žena nije gospodar svojega tijela, nego muž; tako i muž nije gospodar svojega tijela, nego žena.

⁵ Ne uskraćujte jedan drugomu, osim ako se dogovorite za vrijeme, da se posvetite molitvi, i opet da se sastanete, da vas sotona ne iskuša zbog vaše neuzdržljivosti! "

Dakle to samo po sebi dovoljno govori.

Nastavak u slijedećem broju 

a sad malo zena    ...dakle....
filozofija zena (što je paradoks) je sledeća.
naš ego i naš razum su činioci koji nas odvajaju od istine. ego je koprena koja nam zaklanja vidik, razum je njegova mašina, filter koji ne propušta istinu.
ego i razum su izuzetno složene sprave koje bi trebalo da imaju svoju svrhu.
osećanja i misli, od čega je ego i napravljen su tu da nam nečemu posluže, sami smo ih stvorili da bi mogli funkcionisati u ovom svetu... no mehanizam se otrgnuo kontroli, pomislivši da je poseban organizam, naš ego je počeo živeti neki svoj život.
i mi smo se zaljubili u tu tvorevinu, zaljubili smo se u sliku koju smo stvorili o sebi... koja nije i ne može biti ono što suštinski zaista jesmo.
celokupna civilizacija je ego civilizacija... najružnije stvari, ali i izuzetno lepe stvari su proizvod ega.
zen je specifičan jer u principu nije religija. zen je sistem koji nas vodi do samospoznaje.
dakle, pogrešno je reći da je religija...
kako zen sistem funkcioniše?
zen funkcioniše tako što raznim nelogičnostima ( koanima, koji su teme za meditaciju ) tera razum u jedno "perpetuumobile" stanje, što dalje, domino efektom, dovodi do razvedravanja velikih i tmurnih duhovnih oblaka  ( blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko – prve su isusove reči kada je besedio na gori, matija, 5.3. ). u takvim okolnostima postoji velika šansa da... jelte: da nam svane.
u zenu se razlikuju dva stupnja prosvetljenja...
kenšo i satori
kenšo je kratkotrajno stapanje sa istinom, u jednom trenutku jedno smo sa bogom. no posle izvesnog vremena, duhovne mase se vrate u pređašnje stanje, i tada konekcija prestaje da postoji. štaviše ego takođe biva obogaćen ovim iskustvom... tada kreće busanje u grudi onog koji je spoznao sebe... majmunluku ega kraja nema, nažalost...
satori je duboko i stabilno stanje božanske svesti. stalna veza, nekada deblja, nekada tanja, koja nas spaja sa istinom. kroz tu vezu postajemo svesni istine o bogu, sebi, drugima...
..... neko reče – bog je ljubav?  

 
* samo da napomenem da je ovo što sam napisao
moje lično mišljenje i viđenje zena...
ne busam se u grudi xexe... ovime želim da kažem:
možda nisam u pravu
... eto, zato  ;)

Ljubomora, može li  biti i pozitivna? Ili je samo destruktivna?

-revnost..................................... -fanatizam

-lojalnost....................................-idealizam

-odanost.....................................-zaslijepljenost

-privrženost.................................-ovisnost

-vjernost......................................-zagriženost

-zaštitnički stav............................-posesivnost

LJUBAV                                        POSJEDOVANJE

O ljubavi.

Ako jezike čovječije i angjelske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči.

I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premeštam, a ljubavi nemam, ništa sam.

I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže.

Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se,

Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu,

Ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,

Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.

Ljubav nikad ne prestaje, a prorštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati.

Jer nešto znamo, i nešto prorokujemo;

A kad dodje savršeno, onda će prestati što je nešto.

Kad ja bijah malo dijete kao dijete govorah, kao dijete mišljah, kao dijete razmišljavah; a kad postadoh čovjek, odbacih djetinjstvo.

Tako sad vidimo kao kroz staklo u zagonetki, a onda ćemo licem k licu; sad poznajem nešto, a onda ću poznati kao što sam poznat.

A sad ostaje vjera, nad, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća medju njima.

                                                                                                 prva poslanica Apostola Pavla  Koricanima, 13                

SVETOST  BEZ  LJUBAVI  ČINI ZLOVOLJNIM

ODGOVORNOST BEZ  LJUBAVI  ČINI  BEZOBZIRNIM

PRAVEDNOST  BEZ  LJUBAVI  ČINI  TVRDIM

LJUBAZNOST  BEZ  LJUBAVI  ČINI  LICEMJERNIM

RAZUM  BEZ  LJUBAVI  ČINI  NEMILOSRDNIM

RED  BEZ  LJUBAVI  ČINI  SITNIČAVIM

ČAST  BEZ  LJUBAVI  ČINI  PONOSNIM

POSJED  BEZ  LJUBAVI  ČINI  ŠKRTIM

VJERA  BEZ  LJUBAVI  ČINI  FANATIČNIM

ŽIVOT   BEZ   LJUBAVI  ČINI  BESMISLENIM

u početku, kada je bog stvarao svet, svi stvoreni duhovi bili su dobri.
no, jedan, po imenu denica, pogordi se, zanesen velikom moći koju mu Bog dade. pa se otpadi od Boga, posta neposlušan. poče da čini zla i okupi veliko društvo i stvori čitavo duhovno carstvo. tako se svi stvoreni duhovi podeliše na andjele i demone.
andjela je mnogo. i obrazuju velike nebeske vojske. nebeske vojske se dele na devet činova, a tih devet ulaze u tri stepena... u svakom stepenu po tri čina. prvi stepen su šestokrili serafimi, mnogooki heruvimi i prestoli. u drugom su stepenu gospodstva, sile i vlasti. treći stepen su načala, arandjeli i andjeli.
andjeli su uvek obučeni u belu odeću, plaštove, u znak čistote i nevinosti, samo se arhistratig Mihailo slika u odelu kakvo su u davna vremena nosile vojvode. arhangel Mihailo ( što znači - ko je kao Bog ) je prvi medju andjelima, prvi je stupio u borbu sa zlim duhom i denicu zbacio sa neba. zato se predstavlja kao borac - vojvoda sa mačem ili kopljem u ruci. po narodnom verovanju, kad kome od ljudi kucne čas, on dolazi i uzima dušu.
da bi se odala opšta slava svim andjelima odredjen je novembar, dan osmi ( po novom kalendaru 21.) i taj dan proslavlja se pod imenom Sabor Arhistratiga Mihaila i ostalih bestelesnih sila, dok ga narod zove Sveti Arandjeo ili Arandjelovdan.
kada čovek postane hrišćanin, na dan krštenja dobije svog andjela, koji se naziva andjeo mirni, verni učitelj, čuvar duše i tela. ti andjeli čuvaju čoveka da zbog svog neznanja i nesmotrenosti ne napravi grešku. ali se i udaljavaju od njega kada namerno greši, kada govori ružne reči, kada je nepristojan, kada pakosti bližnjem i uopšte kada čini zlo. ljudi čuju glas svog andjela koji ne tutoriše, već savetuje. andjeli su i čuvari čitavih gradova, država, crkava i manastira.

 
dakle svima koji slave danas : SREĆNA SLAVA  :)
slušajmo malo glas svoga andjela...