Učenje učenja
14/5/2008


Moj đak prvak u septembru polazi u školu.

Sledeća tema koja muči mamu (ne i đaka, jer on bezbrižno dočekuje svaki novi dan i tako će ostati dok god je moguće), je kako će prihvatiti školu, učitelja, povećane obaveze, obimno gradivo, mnogo striktniji dnevni raspored...

Predškolski program, i pored zamerki koje se mogu uputiti na obim i vrstu gradiva koje se obrađuje (učili su o skupovima!), pružio je dobar temelj za polazak u prvi razred. Zahvaljujući boravku u vrtiću gde je rad prilagođen uzrastu deteta, naučio je ne samo pravila ponašanja u grupi, već i osnovne pojmove potrebne za snalaženje u školskom gradivu. Pored toga, olakšavajuća okolnost je poznata sredina jer je vrtić smešten u dvorištu škole, poznata grupa dece, jer se veći deo predškolaca iz vrtića opredelio za ovu školu. Reklo bi se - nema razloga za zabrinutost. Međutim...

Ono što čujem razgovarajući sa ljudima o iskustvima njih i njihove dece kroz školovanje različitih nivoa deluje mi sasvim različito od mog sopstvenog iskustva stečenog u školi. Nikad mi niko nije pomagao u učenju. Privatne profesore su uzimali oni čije ambicije su bile veće od sposobnosti. Niko me nije preslišavao, određivao vreme za učenje, pravio dnevni raspored, obezbeđivao specijalne uslove, angažovao timove spoljnih saradnika za savladavanje školskog gradiva. U osnovnoj školi gotovo ništa nisam učila kod kuće, osim istorije koju nisam volela, pa mi je bila potrebna dodatna motivacija i vreme. U gimnaziji sam učila samo nekoliko predmeta - hemiju koja mi je bila izborni predmet za maturski rad, teoreme iz matematike (i danas mrzim kad nešto moram da učim napamet) i latinski jezik koji sam obožavala, pa sam ga učila iz radoznalosti. Ostali predmeti su se učili sami, neosetno, dovoljno je bilo ono što se predaje na času.  Da, iz nacrtne su se morali raditi domaći zadaci, ali to je takođe bilo zadovoljstvo...

Roditelji se danas žale da sa decom moraju da provode sate i sate posle škole pomažući im da savladaju gradivo, ili ako ne mogu/ne znaju, snalaze se moleći prijatelje, rođake, kolege, plaćajući privatne časove. Deca su opterećena, frustrirana očekivanjima roditelja i zahtevima profesora. Deca su nesrećna i mnoga od njih jedva čekaju da završe školu - da više nikad ne bi morala da uče!!!

Šta se promenilo?

Obim gradiva? Ne bih rekla. Naši udžbenici su bili istog obima, uz to napisani neadekvatno da zainteresuju dete, bez ilustracija, istaknutih reči i rečenica, nezanimljivih jednobojnih korica, krajnje neprivlačni.

Stručnost predavača? Pamtim samo jednog profesora koji je predavao drugačije, zanimljivo, dinamično, koji je uspevao da animira učenike. Svi su voleli njegov predmet. Nažalost, profesor se promenio, a svi ostali su bili isti - predavali su ex catedra, monotono, dosadno, tražili su reprodukovanje činjenica, a neki su zahtevali i učenje napamet.

Motivacija dece? Verovatno. Tada je još uvek bilo popularno učiti i završiti školu, a postojala je i neka perspektiva, mada sve lošija kako je vreme odmicalo.

Razmišljajući na ovu temu došla sam do sledećeg zaključka:

Škola (ni nekad ni sad) ne obezbeđuje obuku za neke osnovne životne aktivnosti bez kojih je napredak taško ostvarljiv. Neke od tih aktivnosti su učenje, pravilna komunikacija, raspolaganje novcem i možda nešto što će zvučati apsurdno, ali u ovu grupu spada i disanje. Treba li da napomenem da sam pravilno disanje naučila u kasnim dvadesetim godinama, vežbajući jogu i srodne tehnike. Komunikaciju sam savladavala kao i svi ostali - metodom pokušaja i greške, a kasnije čitajući literaturu na tu temu i ispravljajući s mukom stečene navike, predrasude i stereotipe. Raspolaganju novcem naučio me je život, na teži način.

Čini mi se da je moja jedina prednost bila što sam pre polaska u školu naučila kako da učim. Za to mogu da zahvalim svojoj majci, vrsnom pedagogu, koja je vodećim putem, bez prisile i nametanja, naučila brata i mene kako razumeti tekst, gde naći odgovor na pitanje, kako koristiti literaturu i možda najvažnijem od svega - radosti učenja i sticanja novih znanja. Sada, kad ovo znam, lakše dišem i čekam septembar, jer moj prvak već poznaje osnove ovih predmeta.

Kakva su vaša iskustva sa školom, nekad i sad?

Objavio/la spes u 12:05 | kategorija: Potomstvo
Permalink | Komentara ( 6 ) | Pošalji komentar
Komentari:

Pošalji komentar

Nije laka tema :) Kada sam bila đak sve je bilo jednostavno. Učiš za pet i gotovo. Rezultata je poražavajući. Skoro :) Kao mama đaka svesna sam da ga je škola delimično i unazadila ograničavajući ga strogo propisanim lekcijama i načinima do kojih se do OCENA dolazi, a ja se iskreno nadam da će ga sopstveni trud odvesti do mnogo znanja. Kao mama mislim da je đaku samo podrška i usmeravanje potrebno od roditelja i.. da je krajnje vreme da nam školstvo bude malo naprednije nego što jeste. Ni deca nisu ono što su bila. Na žalost ili na sreću?
Poslao/la drvo u 15:58 , 15/5/2008 | Link | |
I tvoje pitanje je teško. Odgovor zavisi od trenutnog raspoloženja. Nekad bih volela da je moj sin poslušan kao što sam ja bila. Nekad ne. :)
Poslao/la spes u 22:36 , 15/5/2008 | Link | |
poshto ja josh uvek idem u shkolu, tj.fax, mogla bih shtoshta toga da kazem.. pristup shkoli i edukaciji se u mnogome promenio u poslednjih deceniju, dve.. i to na gore, na zalost.. obrazovanje vishe nije merilo vrednosti chovekove, vecj su to neke druge stvari u zivotu.. materijalne pre svega.. iako se mi trudili da steknemo neke radne navike, chovek se jednostavno radja za shkolu ili ne.. nekome cje uchenje icji a nekome ne.. neko cje uvek biti zainteresovan, dok drugome nikakva motivacija nikad pomoci necje.. puno je tu problema koje treba uvideti i savki od njih trazi drugachiji pristup.. medjutim,najvaznije zaboravljamo.. shkola je tu ne samo da obrazuje, vecj i da vaspitava, i od jednog tananog i neiskusnog bicja stvori pravog choveka.. ali toga skoro da danas vishe nema..
Poslao/la bejb u 01:16 , 16/5/2008 | Link | |
Притисак. Учење би требало да буде радост и усхићење, а оно је нажалост све друго и деца реагују одбојношћу, ретко побуном, јер су свесни да немају куда него туда. Онда мрзе. И једва чекају да све то прође.Лако је притиснути децу, али последице бивају трајне. Мислим да си написала јако добар текст.
Poslao/la drvo u 08:19 , 16/5/2008 | Link | |
Totalno sam razočarana u sistem obrazovanja. Kad je stariji sin pošao u školu, često sam govorila kako bih ga najradije ispisala i sama učila 8 godina.
Nastavni plan-katastrofa. Često pomažem deci prijatelja i rođaka i vidim samo haos.
Matematika- "što bi bilo jednostavno, kada može komplikovano". Pored osnovnog načina za rešavanje pojedinih zadataka, deca su zatrpana alternativnim načinima rešavanja koja nisu prilagođena uzrastu. Tu dolazi do totalnog zbunjivanja i oni ne nauče ono što je bitno, ona osnovna pravila iz pojedinih oblasti.
Engleski- prvo, deca ne znaju šta je spelovanje. Drugo, kada nađu reč u rečniku, ništa im ne znače znakovi ispisani u zagradi i oni i dalje ne znaju pravilno da je izgovore. Nailazim u njihovim knjigama kako iznad reči ispisuju, ćirilicom, po Vuku, kako se reč izgovara!
Srpski- deca izlaze iz škole nepismena. Ne dolaze do izražaja bitne stvari, sve je izmešano. Mogu oni da ne znaju vrste zavisnih rečenica, na primer, ali to što ne znaju osnove pravopisa je neoprostivo. Upravo pomažem u pisanju radova za maturski rad iz srpskog odličnoj učenici IV razreda srednje škole -to dete "da li" i "ne znam" piše zajedno. Tužno.
Stručnost predavača? Mislim da je katastrofalno loša. U gradu u kom sam završila gimnaziju, nalazila se i srednja pedagoška škola, a i danas postoji učiteljski fakultet. Jako je malo onih koji su tu školu i taj fakultet upisivali zato što vole poziv učitelja. Veliki je broj onih koji su zbog lošeg uspeha u gimnaziji, po principu "daj šta daš", upisivali taj fakultet.
E sad, sistem vrednosti u ovoj zemlji se totalno izokrenuo u odnosu na vreme kada smo mi išli u školu. Moj profesor fizike kaže: "Vaše generacije su bile najbolje po nivou znanja, po vaspitanju. Sa vama smo radili i vi ste nešto naučili. Ali zato su današnje generacije neprevaziđene u snalažljivosti!"
Pa ti vidi je li bolje pustiti dete da nauči da se snalazi ili ga učiti da radi, da uči i nauči.
Poslao/la BubaErdeljan u 23:10 , 16/5/2008 | Link | |
Bubo, najbolje bi bilo i jedno i drugo, pa kad šta zatreba. Onaj ko samo uči je štreber, ali onaj ko sve pokušava na lakši način je... muvator. Jadna deca u svemu tome.
Poslao/la spes u 07:50 , 17/5/2008 | Link | |