27/12/2007 - Marija
Sta ce mi dukati kad mladost nestaje,
u srcu ranjenom tuga ne prestaje,
svi bjeli jastuci,marame svilene,
sta ce mi dukati kad on nije kraj mene...
Ona je voljela njega srcem,iskreno,posteno,
u njenim ocima to nije moglo ostati skriveno...
Svjedok je Bog bila je bez ikog svog,
cijelo selo je znalo za ljubav iz sokaka tog...
Sreli su se pokraj stare sljive,
di su vranci pasli,
ko da su jedno za drugog rasli...
A on je volio svoje konje,hrastove,ravnicu slavonsko nebo,
zlatno zito,svirat tamburicu,
svaku crtu,svaku tacku na njenom licu i jedino sa njom htio podizat dicu...
Bio je skoro siromah,al` je bio posten momak,
kad su si rekli da,vec je bila dobila stomak...
Dijete na putu a slavonski zivot je znoj,
no ona je bila njegova i on je pripad`o njoj...
Bili su sretni,da,kol`ka god muka bila ta,
ljubav im nisu mogli kupiti sake i sake dukata...
A onda dosla je zima,prvi snijeg je pao,
ona je potajno zeljela haljinu a on je to znao...
Zivjeli su skromno al` mu nije bilo zao,
pa on bi i svoju krv,sve na svijetu za nju dao...
Upreg`o je konje da krene putem grada,do tamo pet sela,
snijeg je pocinjao da pada...
Na rastanku je rek`o ide po poslu sada,
mislio je,kad se vrati bice ljepsa nego mlada...
Jos pricaju starci,mladji retko ko da sjeca se,
ne pamti se od tog strasnog dana takve mecave...
Kako se bas tada uvecer vracao iz grada,
sve je manje sumnjao da postoji nada...
Da veceras dodje kuci,jer mecava je bila jaka,
ni konji nisu hteli pa se skloni kod zemljaka...
Sta ce,mora cekat`,ne preostaje mu nista drugo,
nego da se vrijeme smiri,
kol`ko god da treba dugo...
Jos od onog casa kad je napustao Osjek,
zamiljao joj je usne kako se razvlace u osmijeh...
S` haljinom na dar kad joj pokuca na vrata,
i osjeti njene ruke oko svoga vrata...
Gled`o je kroz prozor,slus`o otkucaje sata pitajuci se,
pa dokle ce jos snijeg da pada...
Al` upravo tada kada se prognoza nagadjala,
u tom istom trenu kod kuce mu zena radjala...
S` pogledom na vrata,cvrstom nadom da ce doc`,
njeni drhtaji i bolni krici rezali su noc...
I place jadna,
sama jer boli ko nikad boli,
al` bilo bi puno lakse da draki kaze da je voli...
samo bog je znao u kako je teskim mukama,
dozivala je dragog da ga primi rukama...
On nije cuo kol`ko je htela biti s` njime
i da joj je zadnja rec na usnama bila njegovo ime...
Vec je bilo podne kad je u selo stupio,
potjero je konje i jos jednom bicem lupio...
U ruci cvrsto drz`o haljinu sto je kupio,
kad vidi u daljini u crnini svijet se skupio...
I prepoznao si bracu,mater i cacu i jos pola sela,
ali zasto svi placu?
I zasto se iz kuce cuje jauk i galama,
al` nije stig`o pita`t Marija nije sa nama???
Rekla mu je mama jedva nekako kroz suze,
kad je otrc`o u kucu oko nje crne bluze...
On njeno telo uze,
preklinj`o je da ustane,
iz ociju suze nisu mogle da se zaustave...
Pade na koljena,jecajuci moja voljena,
isplak`o je dusu ali ga je sve vise boljela...
I vik`o zasto Boze i da zivot nije fer,
al` srce nadje utehu kad ugleda rodjenu kcer...
Primi je u narucje,dete mi rasvijetli tamu,
rece,zvat ces se Marija u secanje na mamu...
Poljubi malu damu,stavi je uz mrtvo tjelo,
da dragoj obuce haljinu,andjeli nose bjelo...
Kazu sam ju je sahranio ispod stare sljive,
ljubeci danima koru gde je urezala ime...
Nikla tuga iz njive,
nikada hladnije zime i samo secanjem je vrati medju zive...
P.S. Ova pesma nije moja,shorty-jeva je,ali na mene je ostavila jak utisak...
| 
