VRIJEME NIJE NA NAŠOJ STRANI «

NE BRZA SAMO COVJEK, UBRZAVA NAM I PLANETA 1999. ZEMLJA JE ZAPOCELA MISTERIOZNO UBRZAVATI

vrijeme nije na nasoj strani

Brzina nas opsjeda, ali i izjeda. Brzo se hranimo, na brzaka parimo, brzo se sastavljamo, jos brze rastavljamo, ubijaju nas brzi brainstorming sastanci, rapidno starimo unatoc injekcijama botoksa i kolagena, u trku ispijamo kave i gutamo sendvice, dok si dlanom o dlan prevaljujemo enormne udaljenosti vremenskim zonama i umoru unatoc, u hipu konzumiramo TV-program i blokove reklama, u javnom prijevozu na putu za posao u zurbi progutamo besplatne novine, stalno nesto stizemo, ne hodamo, trckaramo, nikad off, uvijek on...

Prosli je tjedan Ministarstvo unutarnjih poslova priznalo da ni vece kazne za prometne prekrsaje, i to upravo one koje su najcesci uzrok stradavanja u prometu, a to su brzina i alkohol, nisu poboljsale stanje sigurnosti, bas naprotiv. Zbog brzine je u deset ovogodisnjih mjeseci poginulo 50 osoba, sto je 14 izgubljenih zivota vise nego lani. Ubrzan tempo
zivota, od kojega je onaj na cesti tek vrsak ledenog brijega, srucio se ponajvise dva posljednja desetljeca na nasa post-post moderna pleca kao elementarna nepogoda kojoj, ma koliko to htjeli i zeljeli, ne mozemo umaknuti niti pedalj. U utrci za uspjehom (hrvatski: ucinkovitoscu) nase je informacijsko-globalizacijsko doba preuzelo baklju progresa iz pare i zupcanika industrijske revolucije da bismo sada osvijetljeni tim svjetlom mahnito radili i slabo zaradivali, a djecu pretrpavali obvezama. Jesmo li postali produktivniji? Ako je suditi po 130 milijuna prosle godine diljem svijeta odbacenih mobitela i 250 milijuna rashodovanih PC-ja, vjerojatno jesmo. Brzina nas opsjeda, ali i izjeda. Brzo se hranimo, na brzaka parimo, brzo se sastavljamo, jos brze rastavljamo, ubijaju nas brzi brainstorming sastanci, rapidno starimo unatoc injekcijama botoksa i kolagena, u trku ispijamo kave i gutamo sendvice, dok si dlanom od dlan prevaljujemo enormne udaljenosti vremenskim zonama i umoru unatoc, u hipu konzumiramo TV-program i blokove reklama, u javnom prijevozu na putu za posao u zurbi progutamo besplatne novine, stalno nesto stizemo, ne hodamo, trckaramo, nikad
'off' uvijek 'on'... vrijeme nije na nasoj strani. Jednako tako, u tomu suludom tempu brzo zaboravljamo tudju dobrotu, brzo ulijecemo u neprilike, brzo planemo, brzo potezemo nazalost sve vise oruzje, brzo izgaramo stalno stizuci repove fantoma koji se zovu produktivnost, uspjesnost, 'in', trend, imidz...ubija nas sat - minutama i sekundama

Rezultat te mahnite dnevne i nocne dinamike u pravilu dovabit ce barem jedan-dva-tri stresa per capita dnevno, ako ne iz sata u sat. Da bismo suzbili to stresno, grdo stanje duha i tijela, posegnut cemo za nekim od anksiolitika za ublazavanje laganih psihickih poremecaja, neuroza, tim slatkim malim drazejicama poput apaurina, ansilana, praxitena, lexaurina, da
bismo lakse usnuli i otplovili u neku zemlju u kojoj sat nije Bog Sabaot.
Onda, opet, sat ce zazvoniti, pa makar to bila i nasa omiljena melodija na koju smo ga narihtali. I, trka pocinje. Zaboravili smo pouku iz Ezopove basne o kornjaci i zecu. Zato nam jako pati miokard. Koronarne srcane bolesti ne silaze s vrha top-ljestvica ubojica ljudi u vecini zemalja.
Nismo iznimka, nazalost. U Americi gotovo 1,5 milijuna ljudi godisnje ima infarkt miokarda. Jedna cetvrtina svih smrti rezultat je infarkta miokarda, sto ga cini vodecim uzrokom smrti. Rizicni faktori za razvoj koronarne srcane bolesti su visoki krvni tlak, dijabetes, prekomjerna tjelesna masa, pusenje, povisen kolesterol i trigliceridi, nizak HDL-kolesterol te starija dob. Svaki od tih faktora ponaosob sazrije u nasem jutarnjem trku za otvorenim vratima zadnjih tramvajskih kola koja krecu ili u grcu stopala na papucici gasa da bismo do posla kroz zuto prije crvenog. Naposljetku uvijek profitiraju mrtvozornici. Njima je uvijek upaljeno zeleno. Ubija nas sat. Minutama i sekundama. Nemilosrdno.

Sat je, pise kanadski novinar Carl Honoré u proslogodisnjem hitu »U pohvalu sporosti« (»In Praise of Slow«), operativni sustav industrijskoga kapitalizma, stvar koja cini mogucim sve - sastanke, rokove, ugovore, proces proizvodnje, dnevni raspored, transport, radne smjene.
Pocetkom proslog stoljeca Frederick Taylor, savjetnik uprave celicane Bethlehem Steel Works, primijenio je »znanstveni menadzment« kako bi odredio trajanje svakog radnog zadatka do u sekundu. »U proslosti, covjek je bio prvi«, grmio je Taylor, »u buducnosti na prvom mjestu mora biti sustav«.
Primjena Taylorova modela kod radnika je vec u pocetku izazivala primjetan zamor i stres. Taylorove ideje o efikasnosti definirale su nacin na koji danas zivimo, veli Michael Schwarz, producent TV-dokumentarca o Tayloru, i to ne samo nas posao, nego i nas osobni zivot.

Prije izuma sata ljudi su zivjeli pomocu tzv.prirodnog vremena, odnosno naseg vlastitog »unutarnjeg sata« koji je nepogresivo zvrndao kada je trebalo ustati, jesti, ici na spavanje. Tada nismo jeli natrk u pauzama izmedu iscrpljujucih sastanaka, nismo prozdirali instant delikatese iz mikrovalne citajuci izvjestaje s burze potpuno nesvjesni da jedemo, nismo
zaspali na radnom stolu pred kompjutorom koji je uvijek, dakako, »on line«, nismo se subotom navecer opustali uz mamu cocu i Johnnyja Setaca, ne nismo.

ljubitelji sporog nacina zivota

Brzo i Sporo je nesto vise od pukih opreka. To su smjerokazi za nacine postojanja, filozofiju zivota. Brzo je zaposleno, zeljno kontrole, agresivno, uzurbano i analiticno, stresno, povrsno, nestrpljivo, aktivno, kvantitativno vise nego kvalitativno. Sporo je, naravno, suprotno: spokojno, brizno, prijemljivo, mirno, intuitivno, neuzurbano, strpljivo, refleksivno, kvalitativno vise nego kvantitativno. Sporo je sposobno uspostaviti zbiljske i znacenjem ispunjene veze s ljudima, kulturama, radom, hranom, bilo cim i, paradoksalno, obavljanje zadace na spor nacin nerijetko zna donijeti brze rezultate. Moze se djelovati brzo sa »sporim« umom i to nije jos
jedna »money making« teorija dokonih publicista. Radi se o necemu mnogo sirem, zapravo o globalnom pokretu ljubitelja sporog nacina zivota u kojem god se obliku zivot, ta zacudna kozmicka cinjenica, manifestirao.
»Pokret cine ljudi poput tebe i mene«, porucuje Honoré, »koji zele zivjeti bolje u brzom ritmu suvremenog svijeta«. Zato se filozofija Sporog moze podvesti pod jednu jedinu rijec: ravnoteza. Budi brz kada treba biti brz, a spor kada je vrijeme tomu. Nastoj zivjeti prema onomu sto glazbenici zovu tempo giusto - primjerenom brzinom. Ziveci i radeci brzo, brze, najbrze, ne razmisljamo nego iskljucivo reagiramo. »Brzo misljenje« koje je linearno i
logicno upravo je ono koje nam se namece pod vremenskom presom zvanom »vrijeme je novac«. »Sporo misljenje« koje nam na lakim krilima doleprsa, recimo, dok uzivamo ispod okrepljujuceg mlaza tusa ili za setnje plazom, nerijetko rezultira vrijednim spoznajama i snaznim kreativnim nabojem. Drukcije kazano: sporo se misljenje ne da ujarmiti, ono je nepredvidljivo, slobodno.

Prema Honoréu pokret sporoga nije nekakav stozerni pokret; prije ce biti da se radi o zbiru pokreta usmjerenih k istome cilju - prema uravnotezenom, zdravom zivotu. Prije sest godina skupina od tridesetak talijanskih gradova koji su rekli »ne« fast-food delicijama i drugim globalizacijskim nedonoscadima osnovali su Ligu sporih gradova,  nadajuci se da ce sacuvati atmosferu i usporen ritam zivota malih gradova. Dvadesetak godina ranije, takoder u Italiji, zazivio je pokret »spore hrane« tamosnjih poljodjelaca. Usprkos atributu »sporo« iz naziva pokret se strelovito prosirio na sve strane svijeta. Milanska umjetnicka skupina Umjetnost
sporog zivljenja zalaze se da 17. veljace postane prvi medunarodni dan sporosti. Nadaju se da ce se toga dana ljudi predati uzicima sporog tempa zivota i na miru razmotriti sve blagodati koje im pruza sporost te da ce, na kraju krajeva, i usporiti. Je li to odzvonilo brzini?

valja nam uciti od kornjaca

Medutim, ne brza samo covjek. Ubrzava nam i planeta. U 18. su stoljecu astronomi vjerovali da Zemlja usporava brzinu okretanja. Kada je u tridesetim proslog stoljeca izumljen kvarcni sat, tada najtocnija  naprava za mjerenje vremena, dokazano je da Zemlja uistinu usporava i to 1.5 milisekundu po jednome danu u stoljecu. Kako bi se mogli nositi s tim problemom, izumljena je i tzv. leap second, odnosno sekunda koja se ubacivala kako bi se moglo uskladiti medunarodno mjerenje vremena sa stvarnom brzinom Zemljine rotacije. Prva je takva sekunda ubacena 1972. Ipak, u 1999. Zemlja je zapocela ubrzavati na jednako
misteriozan nacin kako je ranije pocela usporavati. Postoje brojni razlozi zasto Zemlja nije uskladena s nasim ocekivanjima. Gravitacijska sila Mjeseca, premjestanje vrele magme u Zemljinoj kori, pa cak i topljenje leda na Zemljinim polovima moze utjecati na brzinu njena okretanja.

Tko je na kraju kriv za brzinu koja nas melje - Zemlja ili covjek? Prije ce biti da je to covjek jer taj je ubrzavao i pocetkom proslog stoljeca kada je Zemlja usporavala. I dalje ubrzava, sada i na ubrzanoj Zemlji. Brzina nam je sudena. Dok Zemlja ubrzava zbog faktora koje ne moze kontrolirati, mi to cinimo zbog faktora koje mozemo, ali ne zelimo kontrolirati.

Valja nam uciti od kornjaca. Zive dugo i bez zurbe stizu na odrediste. Hvalisavi zec uvijek je u zaostatku.

pise omer rak

/ Napomena: Novi Lst, subota, 2 prosica 2006.->pogled: Vrijeme nije na nasoj strani. http://www.novilist.hr/