PAZINSKA JAMA «

PAZINSKA JAMA:

PUT U PAKAO ILI PUT U SREDIŠTE ZEMLJE?

         Foto: T. Sučec, 28.06.2008.

Knjiga „Svi naši kontakti“ Semira Osmanagića, iz njegovog ciklusa „Alternativna historija“, inspirirala me na razmišljanje o malenom hrvatskom gradiću u Istri – Pazinu, konkretnije o njegovoj jami.

Naime, u „Alternativnoj historiji“ spominje se djelo pod naslovom „Patent No. 1096102“ te se navodi kako je izvjesni gospodin Marshall Gardner iz Aurore, Illinois, svojevremeno podnio prijavu za patent Američkoj federalnoj agenciji za patente. Nakon dugogodišnjeg istraživanja dao je znanstveno utemeljenu teoriju koja je potpuno odudarala od uvriježenog mišljenja javnosti. Nakon 18 mjeseci, 12.05.1914. godine Američka agencija odobrila mu je patent broj 1096102 i izdala naučni certifikat o valjanosti teorije. Autor je objavio knjigu o svojoj teoriji, a novo izdanje objavljuje 1920. godine, u kojem su prikupljeni dokazni materijali iz područja astronomije i polarnih ekspedicija. Naslov knjige je „Putovanje u unutrašnjost Zemlje“. Ona ukratko navodi da je prije 4-5 milijardi godina, Zemlja još uvijek šireća lopta super-vrućeg rotirajućeg plina. Hladeći se postepeno se počela skupljati. Prema zakonima fizike plinovi koji se hlade počinju se zgušnjavati. Samo-centrirajuća gravitacijska sila je smanjivala dijametar plinovite lopte… ali do određene točke.

Upravo na ovom mjestu nastaje razlika između Gardnera i stare teorije o formiranju naše planete. Ta teorija govori da se zgušnjavanje nastavilo sve dok Zemlja nije postala žitka u središtu. Prema Gardneru, ovaj scenarij vrijedi samo za velika svemirska tijela, sunca. Ali, to ne vrijedi za tipične planete.

Dok gravitacija nastoji uvući sav materijal prema centru, postoji suprotna sila – centrifugalna. Dvoboj dvije prirodne sile ide do momenta dok se ne postigne ravnoteža. Prema Gardneru, on nastaje kad se formira sfera radijusa 8.000 milja. U doba stvrdnjavanja Zemlje, na desnim rotacijskim završecima („polovima“), centrifugalna sila bila je značajno slabija nego na ekvatoru. Stoga je na ekvatoru ova sila zadržala čvrsti materijal u radijusu od oko 8.000 milja. Krećući se prema polovima bila je manje uspješna i kontrakcije su prestale 1.400 milja pred polarnim područjima.

Zaključak? Prirodnim kompromisom naša planeta je nastala kao šuplja lopta s polarnim otvorima od 1.400 milja (2.000 kilometara)!

Nadalje, Gardner tvrdi da je u samom centru ove lopte, proporcionalno mala središnja lopta („unutrašnje sunce“). Između zemljine kore i središnjeg sunca raspoloživi je slobodni prostor. Dokazi se ponovno oslanjaju na karakteristike centrifugalne sile. Naime, ona ne samo da je slaba na polovima, nego je slaba i u samom središtu rotacije.

            I kakve veze to ima s Pazinom? Naime, o pazinskoj jami pisala su dva svjetski poznata pisca, Dante Alighieri i Jules Verne. Odakle njima inspiracija za pisanje o jami smještenoj u jednom nepoznatom, malenom gradiću? Što su to oni znali o Pazinu, a što je malo poznato većini današnjih stanovnika naše zemlje?

Naime, postoji teorija da je talijanski pjesnik Dante Alighieri posjetio Istru te da je bio inspiriran pazinskom jamom i da je na temelju nje opisao ulaz u pakao u svojoj „Božanstvenoj komediji“, što se veže uz stihove u Prvom pjevanju:

„Odmoriv malo utruđeno tijelo,
uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
na donjoj nozi težište je cijelo.“

Trideset petogodišnji Dante opisuje, u prvom licu, svoje trodnevno putovanje koje započinje 1300. godine na neodređenom mjestu u tamnoj šumi. Ono se odvija kroz tri onozemaljska kraljevstva: pakao, čistilište i raj. U pratnji je stvarnih, povijesnih osoba, rimskog pjesnika Vergilija, autora „Eneide“, koji ga je pozvao da krene s njim kroz pakao i čistilište. Na putu do raja ima pratnju svoje stvarne ljubavi Beatrice, koja je umrla vrlo mlada te Svetog Bernarda. Kad je ugledao Svetog Bernarda Dante svoje stanje uspoređuje s ganućem hrvatskog nepoznatog hodočasnika, kad ugleda Kristov lik na Veronikinom rupcu u bazilici Sv. Petra u Rimu.

„Ko onaj koji iz Hrvatske valjda

dolazi našu Veroniku zreti,

što je se s davnog ne nasiti glada,

već dok je vidi, veli u pameti:

'Gospode moj Kriste, Bože pravi,

takav li dakle bješe lik tvoj sveti?'

Dante, također, u paklu spominje i Pulu: „i ko što su [grobne rake] kod Pule, blizu žala, gdje Kvarner među Italije pere, ...“

Tijekom cijelog putovanja Dante susreće brojne povijesne i mitske ličnosti, kao što su npr. Homer, Horacije, Aristotel, Sokrat, Platon, Orfej, Ciceron, Minos, Didona, Kleopatra, Paris, Ahil, Tristan, Semiramida, Helena, Aleksandar Veliki, Atila…

Zašto je Dante izabrao pisati u prvom licu i razgovara sa stvarnim, povijesnim ličnostima? Zanimljivi su stihovi u kojima Vergilije govori o Danteu, kad se obraća jednom od grješnika u paklu:

„Al' sad nam nešto ispričaj o sebi…

jer on će natrag gore

gdje spomen će obnovit za to tebi.“

U pisanju „Božanstvene komedije“ Dante je koristio simboliku brojeva. (3, 4, 7, 9, 10, 100).

Prikaz Danteovog pakla - Botticelli (1490)

Pakao ima 9 krugova u obliku lijevka. Niži krugovi su uži, te predstavljaju teži grijeh. Sam pakao se proteže do zemaljskog središta. Njihove obale, koje su se obrušile zbog zemljotresa, koji je pratio Isusovu smrt, omogućavaju silazak iz jednog kruga u drugi. U trećem pjevanju Dante i Vergilije ulaze u predvorje pakla, gdje Dante spazi iznad vrata natpis: 

"Kroz nas se ide u grad sviju muka,

kroz nas se ide gdje se vječno plače,

kroz nas se ide do propala puka.

Pravda nam tvorca višnjega potače;

božanska svemoć, mudrost, sve što znade,

i prva ljubav graditi nas zače.

Što god stvorenja prije nas imade,

vječno je, pa smo i mi vječna vijeka;

tko uđe, nek se kani svake nade."

U deveti krug Dantea i Vergilija je prenio div Antej. Također su između 8. i 9. kruga spomenuti orijaši (Nimrod, Efijalt, Brijarej, Antej, Ticije, Tifej). U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

             Kao što je poznato, divovi su motivi u istarskim legendama. A, inspirirali su i Vladimira Nazora u „Velom Joži“. Prema legendi, u drevno doba u Istri su s ljudima živjeli i divovi. Tada su se na sjeveru Istre prostirala ogromna jezera i močvare, a na jugu nije bilo ni potoka ni izvora. Stoga su ljudi zamolili Bana Dragonju da im pomogne natopiti zemlju. On je zaorao i nastale su dvije rijeke, Dragonja i Mirna. Možda nedovršena brazda Bana Dragonje iz koje je nastala Pazinčica, nije nedovršena već joj je svrha bila da nastavljala teći ispod površine zemlje do podzemnog grada visokih ljudi.

            Danteovi stihovi iz Raja:

„Moj praoče, što visok si toliko

da, ko što ljudska pamet zna da neće

s dva tupa kuta trokut naći nitko,

vidiš kud stvarnost slučajna se kreće,

dok se još ne zbi, motreć Točku onu,

gdje sva vremena sadašnjost su veće…“

Jules Verne je veći dio radnje u svojem romanu „Mathias Sandorf“ iz 1885. godine smjestio u Pazin. Pazinska jama je i njega nadahnula. On provodi junake svoje knjige podzemljem jame od Pazina do Limskog kanala. Mađarski grof Mathias Sandorf bio je okrivljen za urotu 1867. godine protiv Austrougarske monarhije te je odveden u pazinski Kaštel, gdje je pred vojnim sudom osuđen na smrt zbog izdaje. Sandrof bježi iz Kaštela, spuštajući se niz liticu pazinske jame u ponor. Nošen nabujalom Pazinčicom, istarskim podzemljem stiže do Limskog kanala i Rovinja.

Ističe se da Jules Verne nije posjetio Pazin, niti Istru, već da je detaljne opise Pazina, Kaštela i jame preuzeo iz putopisa sunarodnjaka Charlesa Yriartea, a da je fotografije dobio od tadašnjeg gradonačelnika Pazina, Giuseppea Cecha. Verneovi opisi Pazinske jame potaknuli su francuskog speleologa Edouarda Alfreda Martela da u tri navrata od 1893. do 1897. godine istražuje pazinsko podzemlje.

Zanimljivost je što o Julesu Verneu i legendama vezanim uz unutrašnjost Zemlje navodi David Icke u svojoj knjizi „Najveća tajna“: „Jules Verne bio je visoki inicijat mreže tajnih društava među kojima su bili Teozofsko društvo, Red zlatne zore te Red vitezova orijenta. Zato je znao mnogo više nego što je to bilo dopušteno javnosti. Njegove priče znanstvene fantastike bile su utemeljene na stvarnosti… Vernov ep Put u središte zemlje nije u cijelosti proizvod mašte. Verne je znao da je njegova osnova istinita. Oni koji zastupaju teoriju šuplje Zemlje kažu da voda teče od jednog polarnog ulaza do drugog, te da je u središtu golemo more s unutrašnjim središnjim suncem koje daje svjetlost i toplinu… Zanimljivo je da su glavni protivnici s kojima se Vernovi istraživači suočavaju golemi gmazovi, a jednog od njih pronalaze u potopljenom gradu Atlantidi… U svakom slučaju, postoji obilje dokaza o postojanju civilizacija koje žive unutar Zemlje kao i o tome da je Zemlja šuplja, međutim o tome su više govorili i znali drevni narodi i njihove legende… Legende o ljudima iz unutrašnjosti Zemlje te plavokosim i plavookim superiornim rasama mogu se pronaći u nebrojnim drevnim kulturama, uključujući Kinu, Tibet, Egipat, Indiju, Europu, obje Amerike i Skandinaviju. William E. Warren u svom djelu pod naslovom Paradise Found, Or The Cradle Of The Human Race (Pronađeni raj ili kolijevka čovječanstva) sugerira da ljudi potječu s tropskog kontinenta u Antartiku, zemlje sunca u kojoj je živjela rasa bogova koji nisu starjeli više od tisuću godina. Warren taj sjeverni raj povezuje s drevnom grčkom koncepcijom Hiperboreje. Eskimi, koji bi mogli potjecati od unutarzemaljskih naroda, imaju legende koje govore o rajskom otoku na sjeveru, prekrasnoj zemlji neprestanog svjetla u kojoj nema tame ni viška sunčeve svjetlosti, mjestu gdje ljudi u miru i sreći žive tisućama godina. Isto ćete pronaći i u irskim mitovima. Unutrašnja je Zemlja, kažu legende, pružila utočište dijelu stanovnika Lemurije i Atlantide, koji su pobjegli pred velikom geološkom kataklizmom i poplavom na površini. Platon je pisao o tajanstvenim prolazima u i oko atlantidskog kontinenta, o „tunelima – širokim i uskim – što vode u unutrašnjost Zemlje.“ Opisao je, osim toga, velikog vladara „koji sjedi u središtu, na pupku Zemlje… tumač religije čitavom čovječanstvu.“ Rimski pisac Gaj Plinije Sekunda, bolje poznat kao Plinije, spominje narode iz podzemlja koji su pobjegli s Atlantide, a postoje i legende o stanovnicima unutrašnje Zemlje znanima Trogloditi koji su, napisao je Plinije, u svojim tunelima skrili veliko, drevno blago. Sličnim pričama obiluju sve kulture.“

Takve priče o podzemlju vezane su i uz Glastonbury u Engleskoj, za koji se navodi da ga je Isus Krist posjetio kao dijete s ujakom Josipom od Arimateje. Uz to područje vezena je i legenda o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola i traženju svetog grala, kojeg može doseći samo pročišćena duša. Također se pretpovijesni narod u Irskoj Tuata-de-danan, prema proročanstvu koje najavljuje dolazak smrtnika i kraj bogova, povlači ispod zemlje. Kasnije na njihovo područje dolaze Kelti odnosno Druidi, veliki poznavaoci korištenja sinkronih/ energetskih/ zmajevih linija, znanja koje su vjerojatno preuzeli od još drevnijih predaka. Prema keltskom kalendaru na prvi svibanj i prvi studeni otvaraju se prolazi između našeg i drugih svjetova.

Nadalje, grandiozne piramide diljem svijeta građene su iznad podzemnih prostorija i tunela. I brojne druge danas poznate građevine, također, su građene pod zemljom kao npr. Cappadocija u Turskoj, koja se spominje u Bibliji, pa Hypogenum na Malti sa svojom mrežom podzemnih hramova i tunela, a po nekim teorijama glavni dio Stonehengea nalazi se još neistražen pod zemljom, itd.

Poznata Michaelngelova freska iz Sikstinske kapele, oslikava također i ljude koji izlaze iz pećine. Predstavlja li i ona neki simbolični prikaz tih drevnih civilizacija i njihovog pada, udahnjivanja Božanske iskre u čovjeka te njegovog ponovnog uzdizanja?

Uglavnom ispada da su naši preci iz određenih razloga dosta obitavali pod zemljom. Moglo bi se pretpostaviti da postoje brojni ulazi na površini Zemlje koji vode u svijet podzemlja, had, pakao ili kako mu je već dan naziv, a koji zapravo simbolično predstavljaju ulaz u podzemne gradove ili građevine iz drevne prošlosti. Obzirom da postoje teorije, legende i mitovi o Zemlji, kao šupljoj planeti te da se u njenoj unutrašnjosti nalaze golema prostranstva u kojima žive visokorazvijene civilizacije, pretpostavimo da su zastrašujuće priče mogle imati funkciju zaštite untarzemaljca od nasilnih površinskih zemljanina. Istu funkciju bi mogle imati i priče o strašnim demonima koji obuzimaju dušu zemljana, koji zbog toga čine zlo. Naime, tko bi ulazio u mjesto u kojem nema nade? - „tko uđe, nek se kani svake nade“. Prijetnja neželjenom došljaku? Ulaze samo hrabri, ili pjesnici kao Dante i Vergilije, kojima se otvaraju prolazi.

Dakle, ako se povežu određeni pojmovi kao što su: jama, divovi, pakao, podzemlje, središte zemlje, možemo razviti jednu sasvim novu priču.

Što predstavlja Pazin smješten u srcu Istre? Iz središta srca ulaz u pakao? Put u središte Zemlje? Što su nam, zapravo, poručili Dante i Jules Verne?

Napomena: Danas se ne preporučuje silaziti do ponora u pazinsku jamu, ni na vlastitu odgovornost, jer je to vrlo opasan teren. U dane Julesa Vernea koji se organiziraju u Pazinu krajem lipnja moguć je ulazak samo uz pratnju speleologa.

Foto: Igor Drandić, 28.06.2008.

Tatjana Sučec , Hrvatska, 13.07.2008.

Tekst dobiven od  jasminke Pušek Rumenjak, u Rijeci, 4.09.2008. godine              Borivoj Bukva

http://budan.blog.hr/