banana, besmisleni konflikti i čestitka sa leptirima.
Jedem bananu i plačem. Oh great...
Obično sa svojom dragom bananom uvek delim srećne trenutke. Zbog ovoga banana verovatno oseća manjak poštovanja od strane moje malenkosti.
Zbog čega se ljudi svađaju?? Zbog čega ne umeju da se dogovore? Zbog čega su sloga i suština ono poslednje na šta će pomisliti dok se svađaju???
Toliko pitanja, a samo jedan odgovor - takvi su kakvi jesu.
Nikada nisam volela kada su mi se roditelji svađali. I najviše me je pogodilo to što je obično bilo zbog neke beznačajne sitnice. I još uvek ih čujem kako viču... Tata se zadržao kada je trebao da donese zeca za ručak i sada viču. Kako bezveze... Oboje krive jedno drugo, a niko nije u pravu. Nikada nisam volela svađe koje se vode bez ikakvog smisla...a one s me najviše i vređale.
"Svaki nedeljni ručak bi trebao da bude u 12." Da li ja to čujem ono što čujem?? Kakvo je ovo pravilo? Baš sam sinoć o tome razmišljala... Pravilo za vreme ručka - da li to uopšte postoji?? Da li je to uopšte BITNO??? Zar je toliko važno da li ćeš jesti u 12, 15, 22...?!?
Kuda ovaj svet ide?! Zašto su svi tako otupeli zbog nekih kvazi-pravila?!?
Najviše me vređa to što se moji roditelji, koje sam uvek hvalila, na koje sam se uvek ugledala po svojoj pameti i pametnom rezonovanju, svađaju oko ovakvih gluposti.
Zašto sam prokleta da se rodim ovoliko osetljiva?! Bilo bi mnogo lakše kad bih bila sebična, bezobzirna, nepoštena, subjektivna, licemerna...nula od čoveka!! Ionako su sada svi takvi... Ali ne mogu. Ne mogu da se spustim na najniži nivo ljudske ljudskosti [:D]! Vaspitana sam tako da nikad ne izneverim svoj identitet!!
Meni još uvek nije popunjena rođendanska čestitka... Ona lepa od crnog pliša, sa srebrnim leptirima, kupljena u mojoj omiljenoj knjižari. A rođendan odavno prošao... Znam da ovakve stvari ne čine suštinu rođendana, već ljubav i veselje, ali ja nikako ne mogu da podnesem zaboravnost. Pogotovo kada je već rečeno da će nešto biti obavljeno. Zar moram ja da poštujem tuđe zadate reči??
Šta je to sa mnom kada se bunim oko ovih stvari?! Zašto jednostavno ne pustim stvari da idu onako kako idu? Ovo nije nimalo lep način da se započne dan...
U carstvu moje sobice sam najbezbednija...
...You don't know me
Never will, never will
I'm outside your picture frame
And the glass is breaking now
You can't see me
Never will, never will
If you're never gonna see...
ista stvar kod mene.roditelji vicu oko neke gluposti a mene to pogadja.inace sam jako osjetljiva i pogadjaju me cak i male stvari...
a danas kao da nema dogovaranja-samo svadje.svadja s onim,svadja s ovim,cak se i najbolji prijatelji posvadjaju.a to su sve sitnice,nevazne sitnice koje se mogu rijesiti pricom!
To ti je što ti je,mada tačno je da se pričom i razgovorom sve rešava,ali sve se to na kraju završi svađom,pa je najbolje da se svađe i rasprave izbegavaju. Uopšte se ne treba uplitati u bilo kakav vid rasprave.
"Zašto sam prokleta da se rodim ovoliko osetljiva?! Bilo bi mnogo lakše kad bih bila sebična, bezobzirna, nepoštena, subjektivna, licemerna...nula od čoveka!! "
Drago mi je da sam uvidela da ima jos ljudi kao sto si ti. Ja sam mislila da sam jedina ja luda.
Kako prolazi vreme, mislim da najbolje prolaze sebicni, licemerni ljudi. Ali ja to jednostavno NE MOGU!
Uvek sam i ja mrzela te svadje...I uvek su me prilicno pogadjale!
16:25, 14.9.2008 ~muffin: Anoniman
jbg. odrasli ljudi nekad moraju i da se podzapaju...
vazno je da tebe ne uplicu u sve to, a ti ignorisi i oprosti im ,jer to jednostavno tako ide....
opusteno !
16:48, 14.9.2008 ~muffin: Nettle
znash, ponekad se prosto pitash shta je gore, da li shto te njihove razmirice pogadjaju ili shto mozda, jednog dana, mozesh potpuno prestati da se zanimash za bilo shta shto ima veze sa njima.
Polako, smiritje se, bitje u redu. Jeste da to, u ovom trenutku, verovatno i nije neshto shto bi zelela da chujesh ili prochitash, ali... ne znam da li iko ikada za neki takav trenutak moze da nadje prave rechi.
respect
obično je reciprotetan
kulturna komunikacija
podrazumeva da saslušaš i razumeš sagovornika
a onda da se odrediš ili izneseš svoje mišljenje
naravno kad si u zajednici sa roditeljima
da oni vole da vode glavnu reč i postavljaju pravila
ali i tad možeš da im pristupiš razgovorom
da predložiš promene, poboljšanja, svoje viđenje
da znaju šta misliš
ili da ih pitaš da li je tvoje mišljenje ispravno
i ako nije, da ti objasne
da bi razumela njihove postupke i komunikaciju
ponekad to pomogne da ljubav opet ima glavnu reč
samo polako i strpljivo
Jao, znam kako ti je! Meni je isto horor kada se moji svadjaju! Ali posto se to desava jako cesto, naucila sam da se nosim sa tim... Trebalo mi je puno vremena... Moja mama bi mi uvek govorila kako se bas u tome krije harmonija braka, a da li joj je za verovati!? Ne znam. . . Jos nismo videli kraj... Evo saveta: svaki put kada cujes da su poceli, idi u svoj sobicak, napanji svoju omiljenu pesmu, i igraj. . . Ili (naravno uz muziku) citaj bilo koji casopis ili knjigu koja ti padne za oko(ruku). Takodje jos pali i razgovaranje preko telefona sa drugaricama. . .
Pa srecno! Zelim ti da naucis da budes, ako bar nista drugo-onda jaka!
Ah. Roditelji. I glupe svadje.
Sve mi je to poznato. I zabadanje glave u jastuk da ih ne cujes i nerviranje oko toga. Logicno je da te pogadja. I treba. Valjda je to normalno? (:
I ja sam bezbroj puta pomislila da je lakse biti hulja od coveka nego dobra osoba. Ali se to postenje i drzanje zadate reci jednom vrati. Sigurno. Mozda bas kad najvise zatreba.
Tesko je biti vaspitan i castan danas,u ovom propalom drustvu. Ali,uostalom-ne mogu svi biti najbolji? Mora neko i da kvari nas idilicni svet,zar ne [pereco]?
Drzi se i srecno. XD
Znas da ima neko ko te skroz naskroz razume. :)
Jbg,desi se..Sastavni deo druzenja,ili braka,ili bilo cega,jeste Svadja..Ljudi ne bi bili ljudi da se oko svega slazu..To bi bilo glupo..pozzz
Ne bi to trebalo toliko da te pogadja,svako ima svoje zute minute..:)