Ponekad, cini mi se, to su mozda i jedini trenutci spokoja i onog bebeceg mira, koje ima. Trenutci, u kojima uzivam - kad vec uvidim da stanje ne mogu promeniti - da samo sednem i gledam, pogledom milujem, upijam u sebe...trenutci u kojima sam pojam voleti dobija svoj smisao i cetvrtu dimenziju...pre nego se, na vrhovima prstiju, neosetno izvucem. Da ne remetim i ne probudim.
Neprocenjivo blago

