Ovih dana, cesto sa drugaricama i koleginica pricam o deci. Kako prebrzo odrastu, kako i koliko svakodnevno napreduju, uce i razvijaju se… Dok trepnemo, postanu neki novi, drugi ljudi. Prestanu da nam pricaju i poveravaju se. Za sada, jos uvek, nemam tu vrstu “problema”.
Sa vrata me je juce docekao sa ozbiljnim izrazom lica, uhvatio za ruku i dovukao na sprat, do nase sobe.
“Moram nesto vazno da ti kazem”, rece i predade mi neki papir u ruke.
“Procitaj.”
Kad ono…pismo. Ljubavno. Ni manje ni vise, od njegove simpatije, devojcice u koju je, od prvog dana skole, zaljubljen. Zbog koje, svakodnevno, ostaje u boravku do samog kraja. Zbog koje nista drugo ne radi, vec razmislja i smeje se, cak i dok spava. Pismo u kojem mu govori da je zaljubljena u njega i da ne bude tuzan, uz pitanje da li je i on u nju.
“Pa, lepo…”, kazem ja.
“I sta ces sad ?”
“Napisao sam i ja njoj nesto, evo ti, vidi.”
Nasuprot par recenica od strane te slatke male, moje Zlato napisalo je roman. Ne na papiru. Iskoristio je korice bloka 3, isekao ih u obliku srca i na poledjini napisao, pa…nisam bila svesna jacine osecanja (ako tako mogu reci), koje se u njemu nakupilo.
Ne samo da joj je napisao da jeste zaljubljen u nju, vec i zasto je i sta je sve ona njemu.
I sve bi to bilo slatko, zanimljivo, nevino i bezazleno, da…pismo nije zavrsio pitanjem:
“Da li zelis da me poljubis u usta ?”
Umalo nisam pala sa stolice !!!
Naravno da to pismo nikada nece stici do svog odredista. Dobro sam promislila, pre nego sam ga pozvala na ozbiljniji razgovor u kojem sam mu objasnila zasto se tako ne moze pisati, a ni prilaziti devojcicama; kako jeste u redu sto je zaljubljen i sto mu je uzvraceno i sto su zajedno i igraju se, ali da sve ima svoje vreme i svoje granice. Dogovorili smo se da ce napisati drugo pismo, drugacije sadrzine i da na takve “izlive emocija” saceka jos neko vreme. Da se ja pitam, nekih pet do deset godina.


