pesme

D o b r o j e m i j e n j a t i s e

Vječna promjena na tome svijetu jest!

Poželimo li nešto možemo to i ostvariti.

Ali je naročito za nas bolja, nova vijest,

Snove naše provesti u djela i postvariti!

Sve se može učiniti uz, i podosta truda

Upotrebom čvrste volje, nekog htijenja.

Da se pomaknemo nasukani sa spruda

Pomoć nam treba brzo, bez sažaljenja!

Znamo baš nije samo olako sada izreći

Teško se sasvim od staroga odmaknuti.

Hoćemo li hrliti napokon k svojoj sreći…

Moramo tad ponešto novo dotaknuti!

Sve možemo poboljšati ako baš želimo,

Dobrom namjerom što drugi nam kaže.

Uprimo hrabro sve snage svima velimo:

Neće si pomoći onaj tko sam sebi, laže!

Svemirko

Je li Zemlja opasno mjesto

Je li Zemlja opasno mjesto, ponekad pitam

I na što se sve ovaj naš, ljudski život svodi?

On jeste, ako ja od mila do nedraga skitam

Te zatražim da se čovjek svih zala oslobodi!

Mnogi u posljednje vrijeme pričaju o tome

Kako se trebaju razni ljudski porivi istražiti

Ako želimo da se stari okovi i otpori slome

Moramo, jedni od drugih, pomoć potražiti!

Nerazumno kad čovjek od borbe odustane

Ne traži od drugih svoju zasluženu slobodu

Te na pola puta od bitke svoje tad zastane

Dozvolivši da ga nepravda, bol u oči bodu!

Moramo upozorit kakvo nam rješenje treba

Izreći zahtjeve i o drugom mnogo više riječi

Manipulacija nam na svakom koraku vreba

Opasan je onaj koji, to ne poželi da spriječi!

U čovječjem se duhu, rađa ideja neka, nova

Na planeti dobrote, humanističkoga, stvora

Dokle u njemu ima nade, želja, nekih snova

O „opasnoj“ Zemlji, bit će novih razgovora!

Svemirko

S p e c i f i č n a Ž e n o

Specifična curo ti si svaka pjesma i nada Svijeta

Osobito kad se u meni posve veća čežnja stvara

Otvoreno ti kažem makar tebi i bilo kome smeta

To strast i ljubav iz cjeline mog bića progovara!

Specifična curo ti si zasigurno moji snovi Svijeta

Bez kojih čovjek ne želi i živjeti i ni tren ne može

Ideš znatiželjno kao pčelica od cvijeta do cvijeta

Želja za novijim, sve više se već, nemilice množe!

Specifična curo ti si svi nemogući osjećaji Svijeta

Potiču stvaranje i očuvanje svega dobrog što ima

U srcima ljudi, ma koliko god to ikome smeta...

Divljenje svakog, razumnog bića, oblak i vedrina!

Specifična curo ti si zacijelo golema ljubav Svijeta

Ono što svaka žena neizostavno sa ponosom ima

No, ti si na sreću bez čovjeka tek polovica cvijeta.

Drugi dio, znaš, držim za tebe, u svojim njedrima!

Svim ženama želim sretan 8. Mart... Dan Žena!

Svemirko

V r i j e m e m o ž d a l i j e č i

Mnogi tvrde: svako vrijeme izliječi rane!

Možda tako ponekada za nekoga i bude

Drugi, u srcu su nama duboko zaorane,

Liječenje duša naših, obične su zablude!

Vrijeme je utjeha kojim liječimo sve boli

Ali sebično žaljenje zna pogoršati stanje.

Ako nam srce baš strasno bezumno voli

Teže dopušta poruke razumu na znanje!

Vrijeme juri, za nikakve razloge ne haje!

I koliko god se silili, trudili, htjeli i dalje

Zaboravljati, ožiljak nam na srcu ostaje.

Ne griješimo! Um svima opomenu šalje!

Optimizam, vjera u sebe, hrabrost i želja

Kaže: okrenimo glavu suncu kraj je tami!

Na početku smo novog na pragu veselja,

Spozna li otada naše srce da nismo sami!

Svemirko

V i o l e t t e

Išao sam prije neki dan lagano, ulicama grada

Razgledao okolo sjetno, nezainteresiran ljude

Osjetih nekakva tuga u njima i prostoru vlada

Možda se nečem pomislih, nevidljivom čude!

Stao na uglu, i primijetio da tu nečega, nema!

Okrenuo se, pokraj mene je bila prazna klupa

Zašto bi zbog tog trebalo biti nekih problema?

Ali, iznenada osjetih da mi srce snažno zalupa!

Malena Violette, sjedila je ovdje uvijek u kutu

Prodavala je cvijeće uz tihu pjesmu, svaki dan

Prepoznata po svome cvijeću i žutome kaputu

Pjevajući neki svoj nedosanjan djevojački san!

Izrekoše u pola glasa kako je umrla ovih dana

Njezin nestanak bio je nedokučiva tajna neka

Nagađali su da je bila sva uzrujana i uplakana

Jer ju je pogodila loša vijest zloguka iz daleka!

Sve nestaje! I ona je eto nekud za nečim pošla

Sudbina nam odnosi, tajne nade, želje i snove

Kud god je zla nesreća našim putovima prošla

Uvijek će se u ljudskim mislima, pojaviti nove!

Svemirko

Z a S r e ć u

Čovjek je počesto nesretno biće jer misli

Da se njegova sreća može novcem kupiti

Onda jadan, svakojake, loše stvari smisli

Čini sve pokušavajući se za njih iskupiti!

Zaboravlja kako postoje besplatne stvari

Koje nam se daju bez ikakve nadoknade

I ne mora svoju dušu da lakomo pokvari

Od drugog sve što može otme i pokrade!

Neka se malo, pažljivo, razumno, okrene

Sreća je na dohvatu, odmah pokraj njega

Otvrdlo srce svoje neka oholo preokrene

Dobrim djelima, stiče sreću ispred svega!

Prijateljstvo čovjeka bez novaca dobije…

Ako iskreno zrači prema njemu kad kaže

Da se iza drugog, svoje nadmoći ne krije,

Kako njegovom slobodom ne raspolaže!

Ptičji pjev, žubor potoka, lišće na drveću

Dan, noć, mir i svekoliko ljudsko znanje

Mora iskoristiti za dobra koja ga pokreću

Ravnopravan s drugima, ni više ni manje!

Svemirko

N a s i l j e

Prvo objektivno tad pojmove naše posložiti

Uistinu se, u njima pojavljuje, netko treći!

Kad se počini nama, ili, nekome nešto, zlog

Upletene su, tad, ponajmanje, osobe dvije,

Treći je uvijek za činjenje lošeg neki razlog

Koji se u svim stremljenjima iza zloće krije!

Ponajviše, to su veoma sebični interesi naši

No, oni, porađaju druge što ih umnožava…

Pa, umjesto da neke podređene to zaplaši,

Probleme, povećava, i još više, usložnjava!

Vi možete pogubiti lažova uz pomoć nasilja

Ali, laži, ni u kojem slučaju ne možete ubiti!

Niti se istina time ne uspostavlja, blagosilja,

Samo će te mir svoj, i svojih, duše, izgubiti!

Pomoću nasilja možete druge ubiti ukloniti

Sve koji nekoga mrze posve naokolo mučiti

Mrziti će vas još više, neće vam se pokloniti

Iz mržnje se, nikada ne može nešto naučiti!

Nasilje, poveća nasilje, drugom silu uzvraća

Donoseći, još crnji mrak, mrkloj, našoj noći,

Umjesto da se njim nasilje zauvijek odvraća

Drugi će svom silinom prema nasilniku poći!

Mrak ne može nikad čovjek tamom otjerati

Samo svjetlost, dobro, uspijeva zlo ubijediti

I ako te naše ljudske nevolje treba potjerati

Samo ljubav, bratstvo, sve mogu pobijediti!

 Martinu Lutheru Kingu,

                  1929 - 1968 - 2010.

Svemirko

T r a g o v i

Prolazili su uskom ulicom čvrsto zagrljeni

Nije ih ni nevrijeme moglo zaustaviti tada

Predivnim, ljubavnim zanosom obgrljeni

Kad čovjekom tihi osjećaj i nada zavlada!

Izjavljujući vječnu ljubav nebo su posjetili

Kroz kristalni gusti snijeg putujući do raja

Strast golemu koju su zaljubljenici osjetili

Nikada u našem ovom životu nema kraja!

Grleći se i u tom hladnome, tamnom danu

Sva sretna bića trebaju zadržati ovu sreću,

Poticanjem da nikad nikom snovi ne stanu

Već još s većim željama življenje pokreću!

Usprkos sve gušćim pahuljicama snježnim

Prijetnji da budu prekriveni kućni pragovi

Zahvaljujući ljudskim, osjećajima nježnim

Ne mogu nestati zameteni njihovi tragovi!

Svemirko

Ž i v o t j e t o…

Kažeš mi ovih dana kako je život nepravedan

Ali je i pored svih svojih mana, svejedno lijep!

Naravno da taj stav uman, posve izvanredan

Tko ga ne shvaća ide putem kao čovjek slijep!

Kad sumnjaš zakorači korakom svojim malim

Sve se može promijeniti treptajem tvoga oka

Trebao sam to na vrijeme uraditi i sada žalim,

Kažeš kajući se, ali se ne odričeš svog poroka!

Nije baš tvoja stvar što drugi nešto kažu o tebi

Ti se, samo na taj stav, moraš dobro zamisliti

Da te ljudi iz svojih svih redova isključili ne bi,

Djelom biti dobar drugima, duboko razmisliti!

Kažeš da treba vjerovati  osim u sebe i u čuda

Jer se ona zbivaju oko nas, na svakom koraku

Ako otvoriš dobro oči, možeš ih vidjeti svuda

Samo ih vjerom prihvati pri svakom iskoraku!

Ako želiš uspjeh u životu moraš zaista riskirati

Nema ništa nesigurnije od prolaznosti svijeta...

Trebaju svi znati što čine to pažljivo raspakirati

Naš je život  osjetljiv poput  procvalog cvijeta!

Pokušaj voljeti, život bez ljubavi smisla nema!

Sam čovjek za sebe na ovome svijetu nije ništa

Život gradi rješavanjem zajedničkih problema

Ljubavlju iskrenom dolazi do svojega ognjišta!

Svemirko

N e m o g u ć e

Što je nemoguće čovjek obično poželi i učini,
Svojom rukom lako ruši što teškoćom izgradi.
Kada izgubljen posve u licemjerstvu na pučini
Klečeći zamoli da mu na umu Bog sve poradi!

Čovjek često u životu bude što uglavnom nije!
Katkada, moć, nemoć i neobjašnjiva gola sila.
U njemu se ostvaruje sva ljubav i mržnja, krije
Ljutita aždaja, koja je još nekada bubica bila!

Kada je nemoguće ,nelogičan i egoističan biti
Samo čovjek može učiniti gluposti što ne želi
Svoju pravu narav i sebičnost pred svima kriti
Drugom se koji je u nekoj nesreći silno veseli!

Čovjek jedini razoriti zajedničku ljubav umije
Katkad bezočno lagati druge u interesu svome
Gledati te i jasno dati do znanja da ti se smije
I uporno tvrditi da te poštuje prijatelju tvome!

Čovjek može učiniti što je razumom nemoguće!
Žalosno što mnoge mogućnosti olako propusti
Kada sam zapadne u neprilike potone u bespuće,
Svoje i drugima izbavljenje dobrim ne dopusti!

Svemirko

Č e k a n j e

Čekam već dugo dok ojađen, sjedim na obali,

Blijedo sunce nestaje ispod nebeskog svoda!

Vjetar podiže morske vale hučeći nekoga žali,

Siluetu možda što zgrbljena usamljena hoda!

Iskosa zrake slabašne naokolo svjetlosne siju

Tamo visoko, kružeći, pjevica se veselo glasa.

Oči slankaste kapljice grizu,nezaustavljivo liju,

Duboko se more, uzburkano, sve više talasa!

Vidjeh to se netko užurbano približava meni

Iznenada ustajem, misleći, moja draga dolazi!

Razbistrio se od sreće pogled moj omamljeni,

Žalost srce obuze, nepoznata podalje prolazi!

Sjeo sam na tvrd kamen tužno čekajući dalje

Sa sjetom sam gledao kako nestaje ovaj dan.

Osjetih umom da mi nada svoje poruke šalje:

Istinskom ljubavlju ostvarit ćeš davnašnji san!

Svemirko

To je Čovjek

Budi od drugih različit, poboljšan, drukčiji!

Zar taj savjet za cijeli svijet pametan nije?

Bolje je biti priznat nego loš imitator nečiji

U jedinstvenosti se čovjeka sva tajna krije!

Poštuj iskustvo svoje i osobito neko tuđe!

Može ono lako pomoći u stvarima mnogim

Ali, i da bude obrambeno, životno oruđe,

Pa pomogne nejakima, slabašnim, ubogim!

Zrači  svaki tren prema drugima ljubavlju

Ne, da te se plaše već, neka te uvijek vole

Ime ti izgovaraju pažnjom u veselju, slavlju

Da pred drugim ružiti, mrziti ne dozvole!

Komplimente svim ljudima naokolo dijeli!

Oni, ni u jednome slučaju ne koštaju ništa

Dobri, svojoj okolini rado osmijeh podijeli

I, kada, počinješ od nule sa svojeg zgarišta!

Glupiraj se ponekad  kad to vrijeme dođe

Jer samo tako možeš očuvati zdravlje svoje

Veseli se jer sreća je tren koja brzo prođe

Ljudi će rado u većini, prihvatiti šale tvoje!

Budi svjestan, vrijeme naše nepovratno leti

Iskoristi svoje, neke šanse što ti život pruža

Dok trepneš očima, prilika tvoja brzo odleti

Tuga nam sav elan životni za tren razoruža!

Uživaj u životu, stvarima nevelikim, malim

Jutru, u žaru sunca, danu, vjetru oblaku i kiši

Kad si u prirodi raduj se i cvjetovima ocvalim

Iskreno pismo nekom, svom dragom napiši!

Ne pokušavaj nikad pred drugim savršen biti

Nanijet ćeš  ponekom,  svojima,  teškoće, boli

Morat ćeš svoje bilo kakve nedostatke sakriti,

Pred onim koji te i s manama neizmjerno voli!

Osmjehom razbijaj oblake sve svoje oko sebe

Neka pozitivne vibracije misli na sve ljude siju

Neka nikada nikog zbog nečega srce ne ozebe

Samo suze pogode čovječje koje iz gorčine liju!

Pazi, riječ može biti mač ali, i prelijepi cvijet!

Nauči slušati, savjete ponekad za sebe uzmi

Neka zbog tebe bude presretan cijeli tvoj svijet…

Ali se, ako želiš sreću za sve ljudsko zauzmi!

Svemirko

K l a v i r

Prolazio sam ulicom kad zastadoh iznenada,

Desno pokraj mene začuh, instrument svira!

Pjevanje, nečije, moja čula odmah savlada…

U sobici vidjeh nekog pokraj starog klavira!

Nagnuo se, pogledao pažljivo i nešto vidio

Djevojka mlada tipka na svijetlom klaviru!

Srce zaigra! Svaki mi se pokret njen svidio

Drhtave joj tihe note pjesme iz srca izviru!

Osjetila je nagonski kako ju to netko prati

Nesvjesno, odmah pojačano klavir zasvira.

Podignuvši glavu umilni mi pogled uzvrati

Lik njezin proviri kao iz slikarskog okvira!

Kroz prozor pogledi strasni naši su se sreli

Ovaj bljesak nijedno od nas zaboravit neće!

U mislima smo si poklonili poljubac vreli…

Što stvara ljubav, svjetove i život pokreće!

Svemirko

S v i b i t r e b a l i b i t i s r e t n i

Razmišljam, kakva bih svakome dobra učinio

I odlučio se na korak neki efikasni, drastični.

Trudom bih svu tugu, bol i jad djelima odnio

Učinak bi bio svima oslobađajući, fantastični!

Na primjer,  sve što sam do sada loše uradio

Prebrisao tad moje, drugima, životne greške!

Za srce naša bolna, veliki bih posao odradio

Zaustavivši svima daljnje posljedice preteške!

Sve iscrtao na golemoj velikoj praznoj ploči

Da se sudbine svim ljudima drukčije dogode!

Isprave sva tuđa zla, mane u dobra pretoči…

Ili bar na neko neodređeno vrijeme odgode!

Poželim da ponekada tajne ostanu skrivene!

Da pametnog stvora kajanje ne grize i peče…

Neka nikad, nikom ne budu nade otkrivene,

Da jedan drugog u dobročinstvu ne preteče!

Svemirko

S r e ć a j e s a m o t r e n

Zapazih Sreću kako gradskim ulicama ide

Sva gorda uvijek ponosna na sredini puta!

Htjela je da nju baš ovakvu čarobnicu vide

Izazovnu lijepo odjevenu, čela uzdignuta!

Poželim boginju jadan naprečac zaustaviti.

Hej Srećo! Stani sada! Za trenutak malo!

Zaista ti trebam nekoliko pitanja postaviti!

Imam više želja! Ponešto mi na um palo…

Ljuta se okrene, skoro neodlučno zastade,

Svrati pogled, začuđeno me nekako gleda.

Kako ti takva hrabrost ovdje na um pade?

Kada znaš Sreća se zauvijek zaustavit neda!

Egoista! Stvar koju svi, pa i ti trebaš znati,

Ostanem li poduže, što bi na to drugi rekli?

Eh, ima toliko pojedinaca koji u životu pati,

Nikada od svojih golemih briga ne bi utekli!

Zamisli samo, da ja sa tobom, zaostanem!

I kada bi jedno drugome čvrsti zavjet dali

Pa, jednog ti dana sva dosadna postanem,

Kao i ja, drugi bi zbog tebe nesretni ostali!

Svemirko

N e č e k a j m o

Dragi, ne čekajmo više, kaže meni ona,

Ima sve manje ovoga vremena za nas!

Čujem već dugo upozoravajuća zvona

I posljednje nade naše unutrašnji glas!

Prošlo nam se vrijeme nikad vratiti neće

Iskoristimo mudro što nosi slijedeći dan.

Ostalo je i za nas jadne, nesretne, sreće,

Ostvarimo sada kao ostali davnašnji san!

Zaboravljajmo li naše nehotične greške

Što utjecaše na sve nevine koji patimo?

Posljedice su izbile nesnosne, preteške…

Ništa nismo učinili da se k sebi vratimo!

Vjera u sve izgubljene ljude treba svima!

Opraštanje je jedno od ponajvećih stvari.

Čovjek koji pogriješi dodatne snage ima…

Jer popravlja uporno što kroz život kvari!

Svemirko

J o š j e d n o m . . .

Uvjeren sam da te volim silno, jače!

Kad god me netko sretne ovih dana

Jasno mu, duša mi zbog nečeg plače

Žao mi jer i ti ideš negdje uplakana!

Predomisli se! Draga! Nama ćeš doći,

Sva sretna što vidiš presretnog mene!

Raširenih ruku ću tebi u susret poći,

Oživjeti ljubav, potaknuti uspomene!

Opet ćemo ići jedno uz drugo skupa!

Ulična će svjetla gornjogradska sjati

Čekati naša omiljena u parku klupa,

Vrijeme koje sve nosi za nas će stati!

Imamo još jednu šansu mi sretni biti!

Samo je jedan život na svijetu ovom…

Čovjek mora svoje nade s nekim sliti

Ako se želi zaogrnuti srećom novom!

Svemirko!

Ž e n a . . .

Tražila je stavove u pogledu svom

I prepoznavala sjenu negdje u sebi.

Vidjela je zlomisli koje trče za njom

Ukrasila ih oprostom nikada ne bi!

Umnost, razlozi, pronalaze svoj put

Kroz sure pukotine osjećaja njenih

Koji ne grde, šibajući kao neki prut,

Drhtavih očiju brižnih, zacakljenih!

Ženu koja stalno obraniti pokušava

Da sa svih teret nepodopština svuče,

Da se život izgubljenima ne urušava

Probleme uporno drugima odvuče!

Bježati od sjene nekog smisla nema!

Borba protiv zloga, žrtvu mora dati!

Besmrtna je i za nju, vječita poema

Altruiste uvijek sreća u životu prati!

Svemirko

V r i j e m e n e p r o l a z i

Naizgled, vrijeme naše prirodom prolazi

Svijet se vidimo nezaustavljivo događa.

Ali, moja nova misao na trenutak dolazi

Sve upijeno umom od zaborava odgađa!

Začuđeno zastanem ja, pa pogled bacim

Na pripijenoga uz mrežu pauka malog.

Svjetlost je prebrza ne mogu da odbacim

Emociju zbog žutoga cvijetića otpalog!

Ustvari, naoko sada imaju jasne obrise

Dok zalivom šaraju pruge nemirnog sjaja.

Pamtim s radošću okolinu, njene mirise

Teško se odvajam od tog nebeskoga raja!

U tako moćnom ovome jarkom danu

Sa posve većom izvjesnošću znaš tko si

Misli ti sjetne opet na trenutak stanu…

Zamišljaš napredak što budućnost nosi!

Vjetar huji tvoj  svijet polako nastaje

Pauk jezdi mrežom koju vjetrić njiše,

Ova čarolija ljepote nikada ne zastaje

Već nastavlja vječno da nadom odiše!

Svemirko

T u g a i J a

Sreo sam ja Tugu prije neki, mrzli dan.

Zaustavivši me lukavica izdaleka pita

Imam li kod tebe bar privremeni stan?

Po ovom zlu vremenu mi se ne skita!

Vidim da si bolestan, izgubljen, kužan,

Ojađen, tvrd, zao, netolerantan i ljut.

Okrilje neko, pomoć, savjet ti je nužan…

Kako bih tebe usmjerila na pravi put!

Kiselo sam se pomalo nasmijao tada.

Znam odavno, prave namjere tvoje!

Ako mi takva Tugaljiva u meni vlada,

Porasti će ovo samosažaljenje moje!

Idi, bolje što prije tamo otkud si došla,

Neću s  tobom više ni da razgovaram!

Već me je loša volja sa radošću prošla,

Sa Srećom mojom opet pregovaram!

Svemirko