o, kako me je mrak tvoje sobe ubio. pretukao i dotukao. šutirao kada sam pao...
izvini što sam umro tu, na sred tvog tepiha... nisi ti kriv. ja sam.
moja greška... nisam očekivao takav mrak.
ti verovatno i ne znaš da sam tu, mrtav, verovatno se saplićeš o mene, psujući svoje demone zašto te sapliću... kada si ih nahranio.
izvini, ali znao si da pravim cirkus gde god se pojavim.
da ne može, ne može proći normalno.
i sada ležim tu, kao na pepelu klada... gospodin k. je na svom kraju video zrak svetlosti, tik pre nego što će ga zaklati. i sa tim zrakom je otišao...
kuda ću ja? ostaje mi da tumaram po tavanici, gde je mrak možda najgušći...
nema šanse da kroz ćebad zakucanu za prozore nešto prođe... to mora da su ruska vojna ćebad... sibirska... bez nade...
sreća, pa imaš dobar usisivač. usisaj me malo po malo, kako se budem pretvarao u prašinu.
i izvini još jednom.
o Bože... kakav je to mrak bio...
izvol'te jednu dekadu, još malo crne materije...
verovatno znate da se kosmos, svojim večim delom, sastoji od nje.
Objavio
voja u 21:19
kategorija posta: email this post |
Komentara (18)
dobro puni je Mjesec i to je o.k....čitam maločas Wall-a on izubijao u priči...kod tebe mrtvaci...pa dobro ljudi ima li ovdje živih...?...p.s.(posebno seriozno).....ako treba oprat tepihe -tu smo.. :-)p.p.s.s. volim čitati tvoje mrakove...
ma malo da se podsetim i odmah curik :D
inache ceo dan meditiram uz van morrison-a
krenuo od prvog albuma i sad sam negde oko avalon sunset-a
legao mi kao kec na desetku u ovom shugavom danu ;-)