verovatno znate za onoga koji vam se stalno polako prikrada.
ponekad kada se brzo okrenete možete videti njegovu senku.
a ponekad imate osećaj da vas neko posmatra.
često je pod krevetom dok spavate.
u detinjstvu, dok ste još senzibilni i dok vas život još nije sasvim otupeo... poprilično ste ga svesni.
skoro sam ga sreo.
- zaista si nedokazan – rekao mi je
- ništa nisu vredeli znaci koje sam ti slao, tako da sam se morao pokazati pred tvojim očima. mnogo si otupeo prijatelju....
strah je naravno prva stvar koju osetite pri susretu sa njim.
zatim sledi neverica... par puta se uštinete...
čudan je osećaj kada sretnete nekog, koga prvi put vidite... a opet, svesni ste da je celog života tu... i kad više ne ostane drugih mogućnosti prihvatite istinu da je tu i da stoji pred vama.
- šta hoćeš – jedva prozborih.
- tupi čoveče... ko mi takvog tebe dodeli... no posao je posao i sve ide u rok službe.
da pređem na stvar jer me zamara tvoje društvo...
u trenu sam ga svrstao u halucinaciju, pretskazanje... sada će me upozoriti da npr. sutra ne izlazim iz kuće, jer u protivnom...
ništa od toga – odgovorio je na moje misli.
došao sam da te nešto zamolim... – a onda je ukrstio prste na grudima i počeo da recituje:
znam te, znaš me... nema potrebe da se predstavljam, niti da objašnjavam...
pratim svaki tvoj pokret i znam svaku tvoju misao.
drago mi je što si shvatio da je život sranje
i baš zato, pala mi je na pamet jedna ideja.
za njenu realizaciju je potrebna i tvoja saglasnost
dakle...
hteo sam da ti predložim da se malo menjamo.
evo... ti malo budi ja, ja ću malo biti ti...
malo ćeš se odmoriti od života
a ja malo živeti... ;) a?
ne dolazi u obzir!!! – viknuh – ja da budem senka??!!
znaš dobro da nisam senka – mirno, kao da je stvar gotova, rekao je.
ne znam... ne znam, kako ću se snaći... ja ništa ne znam o tome...-
puf! – i u njegovim rukama pojavila se brošura sa natpisom – priručnik za početnike, nulti nivo.
znaš da nećeš zažaliti... – sada se već smeškao – ovo iskustvo će te potpuno promeniti.
ok, ali kako... i koliko dugo?
par godina, tri, pet? – njegov zadovoljan glas – a kako? načine prepusti meni...
pristadoh... na godinu dana...
postadoh svoja senka. dok je moja senka postala čovek, tj. ja.
i u početku je bilo zanimljivo.
dok je bio okupiran lepotama života, žene, rulet, alkohol... bilo je divno posmatrati ga iz prikrajka... a onda...
onda je našao posao...
i zaljubio se...
hej! zaljubio se...
i dok tipkam ovo, eno njega u wc-u... pati...
hej! senka pati... zaključao se i neće da priča sa mnom.
kaže mi da sam odvratan...
tako je to drugari kad pustite amatera u svoj život.
neukusno i neiskusno...
no, još koji mesec i vraćam se,
da popravim ono što se popraviti može.