Slabost...snaga,klackalica ide gore -dole, besomučno, danima i danima unazad.Sat kuca tika-taka.Njegov ujednačeni ritam udara, odzvanja u glavi rasturajući poslednje tragove reda.Ostaje haos.
Puštam i poslednji deo ljudskosti da oteče kroz slivnik.Dostojanstvo, šta to beše?Koliko to puta u životu moramo dotaći dno da bi jednom ugledali kraj?A ni početak zapazili nismo.
Bože, pa ja sam obična prokletnica!!!Da, da.
Sa srećom ne znam da izađem na kraj, u problemu sam već na svom terenu.Lako je kada me patnja kida na komade.Cepa na atome.Mora da ima nekog zadovoljstva u ponovnom sastavljanju delova u ono što nas čini.Ipak, svaki put se poneka kap krvi zagubi negde.Tako me može naći.Prateći tragove krvi.Njen miris u vazduhu.Zalud bežim.Samo se vrtim u krug.
Zarivam nokte u njegovu kožu.Sečem je do krvi.Osećam kako polako puca pod noktima.Tkivo postaje mekše, toplije.Nanoseći mu bol nanosim je sebi.Igramo se.Kao dve divlje mačke, u krug.Jedna oko druge.Fiksiranih pogleda iz kojih varniči.Strast,požuda, ljubav, mržnja, snaga, nadmoć, slabost.Dva lovca, plena nema.Ili smo oboje plen?
Onda se okrećem i odlazim.A vratiću se, znam.Slabost.
