Ha, prvo da se sama sebi nasmejem zbog ovog trivijalnog naslova.E tako, a sada da počnem.
Šta sam htela.A da, da malo kukam.EH, eh, ljudi kako mi je teško.Eh, kako mi je teško jer sam eto, prosto sama sebe uvalila u sranje.A i što ne bih, život mi je bio tako fin i sređen, i svuda je pucalo od harmonije, al jebi ga, kome još to treba???!!!Čemu to kada možemo sebi da zaseremo život i da onda po ceo dan čupamo kosu sa glave i da plačemo za onom harmonijom koju izgubismo, za tom neprežaljenom, izgubljenom srećom.A kako je izgubismo.Pa, hm..zaturili smo je nedge u džepu, ne, negde je ispala...ma sigurno je negde tu, stavljena, bačena, možda je još možemo naći...Aha, al malo sutra.Ako ikad svane!
Ma muka mi je od sebe, bre!!!Stalno se nešto vrtim u krug.Te ovako ću, te onako ću.Da li ću ikada sebe pronaći??Gde će to biti??Možda u paklu.U raju ne sigurno!!!
neki dan pisah o umnima, pa neko pametno reče da su spram njih bezumni:A ja se pitam, koji moj, među kojima sam ja.Uložiš gotovo deset godina života, energije, strasti, umeća i stvoriš nešto kvalitetno, fino i lepo.I staneš i pogledaš.Ma nešto mi tu smeta.Šta li?Pa, da, sasvim je obično.Mirno, slatko.Teče kao voda.
Neee, ja neću tako.ja hoću nešto izuzetno, neponovljivo, uzvišeno, vrhunsko.Ono o čemu se sanja i čita.Ono fatalno.Što udara u glavu, seče vene do krvi.Ono od čega se ludi.
I eto mi.Dobih i to.I šta sad?Nema nazad.Nema napred.Šta bre, sad da radim??!!
