...Jutros sam ustala sa prividom neverovatne snage.U svakoj žili kucala je varljivom vrelinomPomislih, konačno dišem.Zavaram sebe bar na tren.Na tren bude lakše.Onda ponovo stegne.
Prohladno jutro.Staklasto prozirno.Posmatram svoj dah u vazduhu.Lelujavo vlažan.Nesiguran.Potpuno sam sjebana.Crno beli svet.Naizmenično vidiš njegove crne i njegove bele nijanse.Živim crno belo.Nekako tiho.Posvećeno nekim stvarima kojima se ne predajem.Ne u potpunosti.Otuda nezadovoljstvo.Začne se klica.I polako raste.Onda postane toliko jaka da njeno korenje kida iznutra.Cepa utrobu.Bol je nepodnošljiv.Negde, kroz maglu, nazirem gde bi to moglo biti moje ispunjenje.Istina za kojom tragam.Daleka i nedostižna.Ono potpuno ispunjenje.I ono drugo, kompenzujuće.Prvo nemoguće.Drugo, tu, na dohvat prstiju.
A ipak hoćeš prvo.Iako shvataš da je ono potpuno neostvarljivo.Da postoji samo u glavi.Ne, u srcu.U tragovima svake želje.I svu njenu strast pretačeš u druge stvari koje činiš.I goriš njenom vatrom.Al ona ne posustaje,
