Pad...Da li je?U moru nepovezanih, zbrkanih misli pokušavam da pronadjem onaj trenutak od kog vredi početi.Ali sve odiše takvom besmislenošću da mi to izgleda teže čak i nego što je Sizifu bilo.I jednako uzaludno.
Da li može biti normalan čovek koji s esmeje a da pritom ne zna šta mu je smešno?Hodam liticama života, čini mi se, još uvek ne shvatajući ništa.I iznova se pitam, ima li smi9sla truditi se da shvatiš.Da li se može shvatiti.Odjednom se nadješ na putu a niko ti ne pokaže pravac, niko ne daje smer.Odabiram da tragam za istinom.Ali kako?Kuda?Ima li istine uopšte?
Davno sam krenula u potragu.Sećam se tih početaka.Dvanaest godina i dve pletenice.Tražeći put ka istini.Ka istinskom ispunjenju.Mnogo sam puta od tada posrnula.Mnogo puta pala.Mnogo puta su mi dlanovi bili krvavi a kolena poderana.Mnogo puta je bolelo najstrašnije.Ali, samo je jedan pad fatalan.Samo se posle njega čovek teško diže i sa strašnom mukom nastavlja dalje.Ako uopšte nastavi.
Znam, pitaćete me sada, koji je to pad?A ja ću vam reći - moralni!Onda kada padneš pred sobom, ne pred svetom, ne pred ljudima, onda si zaista pao.I ako tada smogneš snage da nastaviš dalje, da ipak ustaneš i kreneš, to će delimično otkupiti tvoj greh prema sebi.
Kao da sam na oblaku.U nekom lakom, paperjastom snu.Ni prijatnom ni lošem.Mlakom.Običnom, kao solo doručak u vedro, prolećno jutro.Laganom.Bez posebnog smisla i značaja.
Još učim.Tražim.Snagu.Sopstvenu.Onu najredju.Suština je dostići zadovoljstvo.Moć leži u zenitu snage.Kako se uopšte dogodi da čovek predje sve barijere, pogazi sve principe.Sve ono što je godinama mukotrpno gradio odričući se.Činiš stvari koje ne treba da činiš.Znaš da ne treba da ih činiš.
Pad...
