....kako Bozic odmice, polako, u noc, tako i ja ponovo sve manje volim praznike...Opet sam previse oceikavala a nista dobila...Eh, sto ti je zivot...
No, ono sto me zadivljuje danas jeste moja cudnovata i za mene toliko neuobicajena smirenost.Potpuni mir.Bez bola, patnje, patetisanja, sarkazma.Proslo ostavljam iza sebe.Buduce kako bude.Mnogo je lakse kada covek pocne da prihvata stvari onakvim kakve jesu.Samo, ja sam to tako retko u stanju...
Ponekad se pitam jesam li uopste u stanju da volim potpuno, nesebicno, bez ljubomore, posesivnosti.Sa razumevanjem. Blagoscu.Sa radoscu.Bez opsesije.Teznje ka savrsenstvu.Potpunom jednistvu dvaju tela i dusa.Prosto.Obicno ljudski.
Da li uipste ikada mogu prihavtiti da su stvari oko nas obicne.Obicne stvari u obicnom svetu.Obicni ljudi.I takva ista desavanja.Za cudake poput mene nema mnogo mesta.Nema ga vise ni u mojoj glavi.Kadkad sam tako umorna od sebe.
