8.5.2008 - prvi deo
cev. uperena u mene. baš u mene. u sredinu mog lica. u mojih trideset i nešto godina. u moj život. ili. u sasvim običnu bedu mog života.
cev. nazirem njenu unutrašnjost. crno u njoj vidim.
cev. čija se drška nalazi u rukama onog koga ne vidim dobro. od mraka i neke glupe magle. ali čujem mu glas. pun prezira i mržnje. čujem ali ne prepoznajem. samo čujem jasno:
»čitavog života čekam na skota kao što si ti. da me podseti na to ko sam ja.«
i onda čujem. smeh. neobjašnjiv. neočekivan. već negde doživljen. nepamćen.
cev. stoji mirno.uperena u mene.centrirana između mojih očiju. i ne mogu da se pomerim. uopšte.od kako me presrela cev. ne mogu da kažem. ništa. ne osećam telo. nigde.
samo vidim cev. i čekam da povuče okidač.trenutak spokoja. prihvatanje presude. i kazne. i zločina.
trenutak izvršenja.
vidim mu lice.
sklapam oči. nema čak ni odvrtavanja životnog filma.moj život kao da nikada nije postojao.nema više ničeg. spreman sam.
čujem pucanj. i vrisak u daljini. i ne osećam ništa.
otvaram oči. on leži u lokvi svoje krvi i svog mozga.
počinjem da osećam strah. iskonski strah. nagon za opstankom. adrenalin puca u glavu. kao posle lošeg tripa. telo mi je napeto i spremno. za beg.
osvrćem se oko sebe. iz pustih predela ove ulice čuju se glasovi. pale se svetla u zgradama. poneka glava se pomalja iza stakla prozora. neka žena vrišti. kao da se njoj nešto desilo.
život je sranje.
okrećem se obliven hladnim znojem. koji stvarno postoji. nije metafora loših pisaca. krećem .trčim.
čujem neko ime u pozadini. ne osvrćem se. čujem muški glas koji viče. čujem opet ime. muško. koje zaboravljam. i uopšte se ne okrećem. bežim.
tek tako.
|