Idem  zamišljen po plaži, pogled mi se muti.

Odjednom zastadoh, nešto mi se učini

Kao da vidjeh Tvoju siluetu bljedolike puti

Kako se udaljava daleko na morskoj pučini…

Što radim usamljen ovdje na ovoj Peble Plaži?!

Razum mi reče na odmoru si tu svakog tjedna

No srce tvoje za drugo ne zna, samo nju traži,

Ako tako nastaviš bit ćeš silueta bijedna!

Ta malo prije vidio sam u pijesku tragove njene

Eno tamo, na crvenom pijesku ispred mene

Pokraj onih palmi gdje pružaju se sjene

Razum mi nije budan, no, oči mi nisu snene!

Što dalje više trčim, tragovi polako nestaju,

Vjetrovi sa brda su okrutniji i sve jače pušu…

Želja i strast da te dostignem nikada ne prestaju

Bez obzira koliko to utiče na moju ranjenu dušu…

Svemirko