Pjesma je potreba da se piše
Kako bi uzburkala Savjest tvoju.
Kao što čovjek mora da diše
Pokrenuti Srce i Dušu svoju!
Da brže kuca i Snove sniva
O Životu boljem i Vječnoj Sreći
Da Tugu i Radost ona ne skriva
Jer je Ulog u tome sve veći!
Pjesma je tu da se stvara Rima.
Stih koji u srce dira
Što čežnjivo treperi u njedrima
I od Želje nam ne da Mira.
Pjesma je tu da se Poje
O Sreći i Dobroti.
Da se ljudi Zla ne boje
I da sanjaju o Ljepoti!
Pjesma je tu da se Poštuje i Voli
Onog tko ti je blizak i više!
Pjesma je tu da duša ne Boli.
Pjesmom se Vijenci od Vječnosti sviše!
Svemirko
Pesma je definitivno najvece blago.... :-)
Zanimljivo...za mene je svaki knjizevni izraz, pa i pesma, vid skoro-psihoterapeutskog instrumenta... ali, opet, mozda ja samo preuvelicavam... :)
Pesma nije misao niti osecanje... ona je samo njegova manifestacija, u najboljem slucaju (a u zavisnosti od vokabulara i talenta pesnika) dovoljno verna da izazove empatiju citalaca a samome piscu posluzi kao nacin "praznjenja"... ono sto stoji iza uvek je mnogo snaznije... ali su, nazalost, reci najcesci i ne uvek najbolji nacin da se to ispolji...
ja zaista ne znam zašto je pjesma u mojim mislima...ali razmišljam i o svemu što si tu napisao..biti će da je i tako...:-)
