Epilog

Ovo nije ispovest.
Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.

Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.

Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim
za tebe,
izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera
po kojoj znaš ko te voli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima
i ko plaća?

Da li sam još uvek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Najljubavnija pesma

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijase nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O, Bože, Bože, sjeti se
i ljubav, i pobjede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna
i on je sam i napušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O, Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O, Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinstak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam -
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag) -
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Tin Ujević

Kule na pesku zidam,

uzalud i trud i bol.

Srce na dvoje kidam,

Jedan deo je tvoj.

Divlje guske se sele,

u noci uzrasta tuga.

O, nase duse se dele,

osecam sneg sa juga.

Kao prah prahu

Na tvojim grudima maline dvije,

sve moje sad moje nije.

Dani bez smisla,

stabla pokisla.

dah na prozoru negde pred zoru

cije je reci ciji je

ref.

Kao brezi lisce,

strehama ptice VRATI SE

Kao suza oku,

kao pad skoku VRATI SE

Kao dah dahu,

kao prah prahu VRATI SE

Poetry and Lyrics by Academic Ivke.