Danas su Zadušnice, one na koje gotovo svi u mom kraju izlaze, za razliku od Mitrovdanskih. Na njih ne izlazi toliki broj ljudi. Čovek, ako hoće da vidi sve one ljude koje nije video godinama, treba danas samo da ode na groblje. Tamo su gotovo svi. Morbidno, zar ne?
Posmatrala sam dedin grob. Da sam bila sposobna da, u tim trenucima, razmišljam mislila bih o tome kako mi strašno nedostaje i kako se nadam da, ako nas gleda odnekud, je zadovoljan onim što vidi. Pa čak i kad grešim, kad posrćem i kad uradim ponešto što se smatra neprimerenim, da ipak razume i da ne zamera. Da, imam tu sliku u glavi i da, on je bio i ostao najvažniji muškarac u mom životu. Moj galamdžija o kome volim i da pišem i da pričam. Čovek koji me je naučio da pečem rakiju, a i gucnula bih malčice, iako je ne volim preterano, ali... e vidite, savršeno se slaže uz pečeni kropir tek izvađen iz kombinacije pepeo-žar. Mmmm... čist ukus... malo pepeljast, doduše.
I da, ja to volim. I da, jesam seljančica, ona seljančica u duši i ne, ne stidim se toga. Jedno je biti seljak, drugo je biti prostak i... biti toliko bahat kao neko danas (ne znam ko, doduše, slabo stojim s ovim bizMismenima ovde) ko je fino, iako su Zadušnice, i iako ljudi idu na groblje, iako bi iz poštovanja prema mrtvima trebalo da iskulira jednu partiju, uzeo par faca, uključile su face rotaciona svetla i napravili su žestoku gužvu u saobraćaju kako bi prevezli neki, čini mi se, građevinski materijal (videla sam samo pesak i neke metalne skalamerije). Pa dobro bre, mora li to baš danas? Zar nikako nije moglo juče? Ili u ponedeljak, ako već ne može u nedelju? Pa dobro bre, koji će ti q... rotaciona svetla? Nije da vozi zlatne poluge ili neki novac ili je neka legal tura heroina pa da mu to treba. Ipak je to građevinski materijal.
Ne razumem, ali... opravdaću sebe da sam težak debil kada govorimo o igrama velikih igrača, posebno ovde. Jer, zaiste ne znam sve te face i, iskreno, ni ne želim da znam ko su. Ne znam ni ko pravi pumpu kod groblja i ne želim da znam. Znam samo da... pa vidite, možda ću da pojedem batine zbog ovoga što ću napisati, možda će mi neko i glavu skinuti (ni to me ne bi čudilo, majke mi! Jedino je sreća što... „ti si samo sitna riba u ovom moru plavom“ i ne obraćaju pažnju na moje reči), ali nije ni to sad bitno. Grlo mi nije jako, ali ipak ću glasno, najglasnije da lajem, a kome se ne sviđa... nije da mu išta mogu. No, dalje... da, šta znam? Znam samo da smo (ili su) svi mnogo licemerni. Biznis sa ovima sa juga ide kao podmazan, a ovamo nešto mlatimo. PATRIOTE!!!! Ne damo Kosovo!!! Qrac ne daju! Ne daju biznis, za Kosovo ih zabole uvo! Ko je sve umešan u te bizMis radnje... čovek ne želi da zna. O tome niko ne govori, još manje da iko piše, obaveštava javnost, jer se stvari ne bi završile na pretnjama. Otišli bi oni i dalje. Previše je novca u igri da bi ostalo samo na rečima.
Znači... ako ikome fale beogradse devedesete možete uvek svratiti ovde. Podsetićete se.
Što se mene tiče, ja sam ovde odrasla, ali... ne, neću se vratiti. Do danas sam možda imala i želju da završim studije i da, ipak, dođem ovde da živim, uprkos svemu. Danas... danas sam shvatila da ne želim da budem na ovom Divljem Zapadu i ubuduće. Da dođem na par dana – okay. Da provedem raspust kod kuće – okay. Nešto više – nikako. Doterah cara do duvara i... moj crni kralj je pao, predadoh meč. Počeću da vučem poteze na nekoj drugoj tabli. Na ovoj nemam više nijedan slobodan korak.
Ne mogu na miru ni na groblje da odem. Jbmti sve!