Upustila sam se u jednu debatu skoro. Navodila i pobijala argumente. Navođeni su mi i pobijani argumeti. Blah... kome to još treba. Mišljenje nisam uspela nikome da promenim, mišljenje nije niko uspeo da mi promeni, jer sam uverena da sam u pravu. Verovatno je i druga strana u to uverena. Kao da je sad to nešto bitno. U svakoj diskusiji nećete uspeti promeniti mišljenje nekome. Takav je zakon prirode. Ne znam koliko da ste ili da mislite da jeste u pravu – za onog drugog to niste, niti je on/ona za vas. Kraj priče i to opet pre samog početka. Tačka gledišta je čudo. Tumačenje je, već, sposobnost.
U biti jesam polemičar koji ne zna za kompromis, no... kompromis se ne svodi samo na slaganje u nečemu što nikome neće doneti korist. Kompromis bi trebalo da bude nalaženje najboljeg rešenja. Ljudska priroda, međutim, nije sklona najboljem rešenju. Skloni smo tvrdoglavom ja sam u pravu. Niko se i ne zapita a šta ako nisam? Šta onda? Mislim da je problem u strahu, u slici stvorenoj u umu kako bismo mogli prestati da postojimo ako samo ustuknemo za korak, u mogućnosti da budemo poraženi, da neko stigne pre nas, da pokažemo slabost. Biti beskompromisni polemičar se na kraju svodi samo na strah od poraza, a pre deset dana, kad se nula u mom broju premetnula u jedinicu, sam odlučila da neću dozvoliti sebi da se plašim poraza, jer će ga strah dozvati. Jedna od new years resolutions (jer, meni nova godina počinje u maju) je bila radi i ne strahuj ni od čega, ako ti ne valja, uvek možeš da odeš. Sve je pitanje izbora i hrabrosti.
Uostalom... o porazu, (su)stizanju, pobedi i strahovima je u Jesenjoj svili, a kroz posmatranje brzine glisera, Danilo Nikolić lepo napisao:
Saosećam sa patnjom prirode od potmule jeke njegovih motora. Saosećam, u stvari sa svojom patnjom od mašine. Pa mislim o tom, o toj težnji, potrebi, želji, šta li, o sve većim brzinama, i zašto ljudi, mnogi, žude za njom.
Znam, razume se, udžbeničke teze o osećanju moći pri vladanju snažnim motorima, o kroćenju limenih naprava, koje imaju sposobnost brzog kretanja.
Možda je u to umešala prste i praiskonska potreba za kroćenjem divljih konja, radi pomoći u životnim poslovima, i zbog lakšeg savladavanja prostora.
Pa ipak, danas je to želja da se umakne. Nimalo svesna. Rođena iz slutnje da se ne može izbeći kraj. Opstanak je stalno vrludanje, varkanje od groma, da nas ne pogodi. A on pogađa najhitrije, baš one u pokretu.
Događa se, kao u lovu, da najbrži dospeju pred cevi prvi. Brzine prosto mame smrt, izazivaju je. Kao što mamac, koji se pokrene, da klisne, podstakne grabljivicu da ga sustigne. Da joj ne umakne. I stigne ga.
Tako i smrt, stari traper, sve drži na nišanu. Retko joj se događa da utroši drugi metak. Prvim obara.
Zaljubih se u roman, u lakoću pripovedanja, u način na koji priča klizi. Nema pretencioznosti, ničeg velikog, ničeg ružnog, niti jadnog... gotesknog. Sve je jednostavno, toplo. Sve je onako kako mi je bilo potrebno u proteklih nedelju dana dok se borim s napadima migrene. Nikada nisu bili ovako dugotrajni ni intenzivni. Kombinovani prašak ne deluje. Bol u jednom predelu umine samo da bi se javio u drugom. Ako ne radim ništa bol se pojačava.
Možda je to moje prokletstvo. Osuđenost na rad. A mislila sam da je suprotno.
Dala sebi, juče, slobodan dan i umalo poludela od galvobolje. Onda sam se opet upregla i ne dajem si ni sekun slobodan. Možda ću izgurati period bez hemije, možda će glavobolja otići jer nemam vremena za nju, baš kao što bolest ne dolazi jer nemam vremena da joj dozvolim da me poseti. I njima je potrebno vreme, a ja ga nemam. I sva je prilika da ću ga imati još manje, pošto su sudeći po žumorenju na faxu odlučili da će se ispit koji prenesemo u III godinu plaćati 10 000 dinara, a moram da prenesem makar jedan. Ne umem da učim za prolazak! Neću ni da naučim da tako radim! Neću da mi bude luxuz da dajem ispite kako ja hoću i da učim kako meni paše!!! Neću samo zato što naši fakluteti imaju slobodu da se ponašaju kako hoće, jer ministra prosvete, očigledno, ne zanima da se bavi svojim poslom. Uostalom, a zašto bismo mi imali obrazovane ljude? Nepismenu rulju je lakše kontrolisati, zar ne?
Tiha psovka, sočna, se sakrila u uglu usana. Ne dam joj da izađe. Ne želim više da psujem. Ne u ONOJ meri.
A dok gledam ove maturante na ulicama i pitam se – a šta njih čeka? Hoće li neko srediti stvari te da bar ta generacija, druga posle moje, koja će kročiti na te visokoškolske ustanove zna šta ih čeka, da budu pošteđeni svakog voluntarizma? Da li se iko ikada, u vooj zemlji, setiti da postoje mladi ljudi, oni na kojima bi sve trebalo da ostaje ili će i od nas stvarati otimače, beskrupulozne, bezobrazne i bezobzirne? Eh... ko to zna... sve je mouće.
I pade mi na pamet moja generacija. I naš kraj srednje i sve... hm... mislili smo da će mnoge stvari biti drugačije. Neki su osetili samo slast potom, neki su zagrizli nedozreli badem do kraja. Ja? Bitter-sweet. Takav mi je život bio oduvek. I takvog ga volim, da je iole drukčiji bilo bi mi dosadno.
Kopala sam po beleškama skoro i naletela na tekstić datiran na 25. maj 2006. godine. Bio je objavljen na blogu, pa obrisan kao i još neki. Bio je to oproštajni tekst namenjen mojoj genraciji i, iako sam doživela brojne kritike zbog svojih reči još uvek stojim iza svakog napisanog slova. Nikad neću promeniti mišljenje ni za inč.
A pisala sam:
Zbogom generacijo. Danas nam je bio poslednji dan skupa. Neću žaliti mnogo za vama. Bilo nam je, manje-više, lepo, ali došlo je vreme da se gilja dalje. Neću se osvrtati unazad. Neću plakati. Ne žalim za vama. Žalim samo za jednim vremenom koje sam mogla mnogo bolje iskoristiti.
Nismo mi bili nešto složni. Nismo se nešto ni gotivili. Imali smo neke svoje uloge i igrali ih manje više dobro. Možda nismo verovali jedni drugima, ali smo se zato dobroprovodili zajedno. Pub i Dama pamtiće naše zajedničke izlaske. Krf, Atina, Solun... pamtiće naše korake. Epidaurus će još osluškivati „Gusta mi magla“ i „O Sole mio“. Raspevana generacijo SALUT!
Nisam vas sve volela. Nisam vas ni mrzela. One nemile mi, uglavnom sam zaobilazila. Igonrisala. Neću plakati za vama, jer svi ste, hvala Bogu, živi i zdravi. Sretaću vas još tu i tamo, a s skim poželim povremeno ću otići na piće, čisto da se setimo nekih dana.
Generacijo pevaj! To najbolje radiš. Pevaj sve, ali nemoj pesme o rastancima. Njih ne voli svako.
Vozikaj se po gradu automobilima, pravi lom, ostani u birtiji preko puta škole i napravi ceh o čijme plaćanju ćeš misliti sutra, kad se otrezniš, samo ne tuguj. Deluje mi lažno ta tuga kad se setims vega. Deluje mi lažno čak i ova seta koja je mene obavila, a znam da se ne pretvaram.
Ne volimo se mi toliko, generacijom. Samo žalimo za bezbrižnošći jednog doba. Žalimo za detinjstvom, jer sada i zvanično nismo deca, sem u srcu.
Srešćemo se, jednom, generacijo moja, i dozvaćemo uspomene. Pričaćemo o ekskurzijama, o izletima i svim onim kulturnim događajima za koje smo MI „krivi“, jer do našeg dolaska bilo je mrtvo. Odeljenje IV3 je sve radilo, a izvlačili bismo deblji kraj. Kažu, baš zato što smo dobri. Ne očekuju loše od nas pa kad se dogodi, kažnjavaju nemilice u uništavaju nas. Svađamo se među sobom, ogovaramo, ulažemo gigantski trud da se ne mrzimo, a oni se smeju.
Dobismo komplimente juče. Da smo nevaspitani. Par kretena ti napravi belaj, ali ti se smej! Urlaj kad treba, ali se smej i pevaj. Samo nikad ne zaboravljaj. Srešćemo seponovo. Možda ću vas tada više voleti, možda i neću. Odglumiću tu ljubav i opet staviti masku na lice. Neće mi biti prvi put.
Vraćam film. Lagano. Proživljavam brojne scene ponovo i shvatam da se ništa bitnije nije promenilo. I dalje isto mislim. Hm... valjda neko mora i to.