Znaš onaj osećaj kad pokušavaš da zaspiš i smiruješ se i sklapaš oči čvrsto, najčvršće, a san ne dolazi? Znaš li kako je kada pokušavaš na sve načine da sebe odvučeš u to carstvo odmora i zaborava, a ne ide ti?
Ja mislila da ne znam. A onda odgledala jedinu seriju koju vredi gledati i... ne mogu da izbacim sliku iz glave, ne mogu da se ne pitam.
A kako odlučuješ ko živi, a ko umire? I otkud Ti, otkud MI pravo da sudiš, da sudim? I gde je ta granica kojoj iskazuješ ljubav, vernost, poštovanje, želju za životom, sreću... gde?!
I smešno kako nešto što na TVu čuješ ume tako da zaboli.
She told me to tell you if love was enough she’d still be here with you.
Devojka šipkom spojena za drugo lice, svesna da će umreti da bi se neko spasao. I da, složićeš se, jer moraš da se s tim složiš – možda je najbolje umreti da bi neko drugi živeo, ali… i ti želiš živeti I nije fer da ti se to tek tako oduzme. Nije pravedno ni prema onima u okolini, mada… verovatno i ima onih koji bi voleli da nisi više tu.
I šta sad da ja nestanem? Ili da ti kažem da ću polako nestati? Šta bi onda bilo? Da li bi još uvek bio tu ili bi sve nestalo pod najbednijim izgovorom “ne mogu to da gledam”?
I da li bi bio tu da čuješ želju budale pogođene nekom pričom koja jeste, možda, izmišljena, ali koja uvek može da se istinito ispriča? Da li bi mogao da se ne smeješ ako ti kaže – želim položen ispit i zelene čarape.
I šta je sa svim onim željama da nekoga pozdraviš, poljubiš, da mu/joj/im kažeš da ti je stalo, da mariš… šta je sa svim onim što možeš biti?
Hoćeš li to tek tako pustiti niz slivnik? Možeš li?
Ako možeš onda si jača osoba od mene. Ja nemam hrabrosti da odustanem bez borbe I zato – oprosti.