Sama sam ko crkveni miš koji svaki puta zadrhti
pred naletom vremena u gromkom zvuku zvona.
Ščučurena čekam da otkucaj živučeg prođe
pa da istrčim u međuvremenski trak
i pokupim ostatke koji mi život znače.
Ustajalu prošlost ne uzimam,
otrov obilazim vješto, naviknuta,
danju podzemljem putujem,
noću jezdim zidovima mraka,
ponekad se molim...
i tada odjekuje moj cijuk.
I tako životarim svojim hramom
čekajući preobrazbu tračkom svijetla
da ovu moju sudbinu pomete,
a mene odavde odvede...
O Bože, gdje li si?
