23/6/2008 16:26 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:

       Zazvonio je mobilni telefon. Milica je čula drhtav očev glas. Milice kćeri moja, naša Zora se razbolela. U bolnici je. Daću ti telefon i adresu. Na odeljenje ce te pustiti odmah kada kod nje dodješ.

      Svaka reč je Milicu pogadjala pravo u srce. Suze su same krenule niz njeno lice. – Milice sestra hoce da tebe vidi. – Dodji što pre uzmogneš. – Po njegovom glasu je je osetila da ne može više da priča. Dobro tata, doći ću brzo. Prekinuli su vezu jer svaka nova reč bi donela jos vise bola i Milici i ocu Savi. Pogledala je Jevtu, i rekla: - Jevto ono što nas u zivotu prati ili je sreća ili bol. U mojem zivotu saputnik je  do sada uvek bio bol. Moja sestra je sada puno bolesna. Moram odmah da krenem, da se spakujem i odem da je  sto pre vidim. Brinem se za nju puno, samo da ne bude neko zlo. Njene reči je prekinuo jecaj i tuga se uselila u njene do malo čas vesele oči. Ti ćes samnom do manastira ili ćes ostati do sutra u gradu.

Ne Milice, vratiću se sa tobom do manastira – Ako mogu nesto da pomognem, poznajem puno sveta, imam prijatelje svuda,  lekare u zemlji i inostranstvu -. Uzmi obavezno moje telefone, moj mail i bićemo u kontaktu. Do malo čas veseli ručak je ostao daleko iza njih. Sve njihove misli su bile na strani koja najvise boli. Milica je vozila svoj dvosed brzo i sigurno. Jaka mašina je slušala njene komande i široke gume su gutale prostor tako da su vrlo brzo stigli nadomak manastira. Milica je stala i Jevta je izašao i auta. – Milice, nadam se da će sve biti u redu, da ce se sestra tvoja  sestra Zora oporaviti. Daće bog da bude sve u redu. Milica reče. – Daj Bože.

Rastali su se. Jevta je gledao za autom dok se dvosed polako penjao prema motelu i nestao na krivini. Osećao je njen bol kao svoj. Za tren kada su njene oči bile ispunjene suzama, poželeo da je uzme na grudi, da je zagrli i uteši. Njegova osećanja su bila probudjena u toj meri da je znao da sve sto oseća nije nešto prolazno. Znao je da je Milica ona u koju se zaljubio i ta osećanja nije znao kako da izrazi, da ih ne pokaze i spreči. Sve razlike koje su bile izmedju njih, život koji su vodili, a koji ih je spojio na ovom sudbonosnom mestu. Tačka na kojoj se ukrštaju njihovi putevi odakle će krenuti dalje ponovo sami ili zajedno. Ušao je u konak i Lepa je pogledala u Jevtu. Ugledala je njegove zamišljene oči  i primetila je neku promenu u njima. Kao da se veo tame spustio na njih pa se sva svetlost gasila u njima. Jevto. Da ti kažem da će priprata iduće nedelje biti pod krovom. da možes da planiraž dalje radove u priprati. Dobro Lepa ima jos puno dana kada cu preci da radim u njoj. Video sam Lepa da tvoji mozaici napreduju i oni koje si zavrsila su više nego lepi. Uvek sam cenio tvoju veštinu, tvoj siguran crtez i  bujni kolorit koji unosiš u te mozaike. Lepa je sa zadovoljstvom sluša retke reči pohvale o njenom radu iz njegovih usta. I ovo je primila sa neočekivanom radošću. Medjutim to je bilo sve što je Jevta imao reć i  i otišao je u svoju keliju. Ona je stajala i pitala se šta se to dogodilo kada se Jevta povlači i beži od nje, štedi reči i izbegava njen pogled.

            Milica je ušla u svoju sobu u motelu, brzo se istuširala i obukla. Kosu je vezala u rep i torbu sa laptopom i stvarima koja je uvek bila spremna stavila u kola. Na recepciji je ostavila telefone ako je neko trazi. Upalila je svetla na autu i krenula u noc. Njene misli su bile daleko, ona je pustila da joj vetar hladi vatru koja se razbuktala u njoj, njeno lice je gorelo, njene oci su plakale bez suza. Njena sestra Zora bolesna. Kako. Zasto. Moj Boze. Nasoj patnji nema kraja. Moj jadni otac. Ovo ce ga ubiti. Sada jos i Zora bolesna.Ona koja se nikada nije zalila. Ona koja je sve svoje podredila drugima. Njenom prerano umrlom bratu Bozi. Njoj je bila druga majka. Njena podrska, njena mila sestra koju je volela tako mnogo. Bojala se da ne izgubi i sestru Zoru. Gubitak u njenoj porodici je kod nje stvorio utisak da tome nema kraja. Da ce opet njeno srce naceti nova bol, nova patnja otvorice onu njenu staru nezaceljenu ranu.



31/5/2008 14:02 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:

 Prošla je godina i kusur kako blejim, bajem i kao seoski ćata piskaram. Obeležavam put zebrama i postavljam semafore po blogovima i na forumima. Prepisujem sa vec pozutelih i izguzvanih listova neke moje stare tekstove i zapisujem nove pesme i price. Presipam šuplje u prazno. I jos se eto hvalim kako ja znate, molim lepo, pisem na internetu.

Koji to danas znacaj ima. Kao i juce. Izgleda nikakav. I sta se zalim, kome. Jos cu da pocnem da se ponasam kao ostareli rob na pijaci robova. Ako kao stari rob nemozem da sakrijem svoje nedostatke ko mi je kriv. Niko. Sve je tu moje je sve od glave do pete onako furt, duplo golo, na izvolte, i reklama koja mi nista ne vredi. I moj novostečeni nezavidni status zaludnog piskarala. Samo zalutali čitaoci blogova koji svrate na moj blog i forum moci ce da vide tragove mog pisanja ako mi se ne daj boze nesto desi. Ako me nema koji mesec na internetu, onda je sigurno da mi je nesto krenulo po zlu. Mozda ima onih koji ce da se zapitaju dali više u ovom suludom svetu uopšte jos postojim, da li sam stvaran ili sam programiran lik u decijoj igrici ili na ovom blogu.

Sve više ima ljudi sličnih meni, pisu pa vremenom teže da prerastu u prave internet pisce. Skoro bezimeni, kao zavisnici besplatno onako kao da pale sveću sebi za dušu, pišu i objavljuju svuda po internetu. Imaju ili nemaju čitaoce koji su i kriticari ujedno nije toliko vazno. Neko će uvek doći, neko će se uvek naći da otvori gotovo zaboravljene strane. Neko ce vec doci da pokrade ako ima sta da se ukrade. Bice tu dovoljno ideja za one koji sve imaju, samo nemaju dara pa su prinudjeni da kradu i imitiraju druge. Biti autor na internetu je jako tesko. Nikad neznas u cijoj ce se knjizi pojaviti tvoja pesma ili prica. Tako ono sto pises ipak dodje u neke korice i zapocne da zivi svoj drugi zivot ili doceka svoju smrt medju mnostvom tudjih koje joj nisu ni prineti. Mozda je u citavoj prici najlepse ako docekas da zavrsis u decijem spomenaru.

Ovde na netu kada pišem kao da neprestano sipam u bunar bez dna. Sve se odmah vidi i ne vidi. Ponekad mi taj internet lici na veliku biblioteku a nekada na prenatrpano i ne reciklirano djubriste.

Mnogo sam poceo da pricam za svoje godine, pa sam za godinu i kusur to i zapisivao. Neko bi rekao, nisam ovde džabe blejao i vodio prazne prepiske. i cekao da pronadju lek za odvikavanje od interneta. Kao da sam kockar, sto svoju strast ne umem sakriti. Ona je ocita. U ovoj igri se uvek ide dalje, ko ispadne ili odustane je izgubio, uvredjen, rastao se sa svima sa pretnjom da je zauvek izbrisao svoje ime na ovim prostorima. Koliko mu se može verovati. da ce ici do kraja u svojoj doslednosti izbegavanja svoje slike na ekranu monitora. Kazu bavim se kompjuterima, ili se kompjuteri bave samnom, drzimo se za ruku i rastajemo se na kraju kao ljubavnici.

Pitate se. Jesam li uzivao, bio zanesen tim virtuelnim svetom. upoznavajući ljude, i stičući nove virtuelne prijatelje.

 

Jesam li tako poceo da posmatram i svet drugačije, jednako otudjen od svoje suštine...

Ja sam prisutan na ovom sajtu na kome mozete zaraditi neku kintu i steci nove prijatelje, pa dodjite:

http://r.yuwie.com/radeumetnik/


Komentari:

 
niti si prvi, niti poslednji "internet pisac". ima toga, ojha po netu, a ti... šta da ti kažem: objavljuj, dok ti neko to nije podrpao, ovo je Zemlja Čuda... :)
 
Poslao sabahudin u 14:58, 30/5/2008
26/5/2008 23:03 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:

Malo bajate vesti...

Da ne bude posle ovo, ono, ovo nisam reko, da zapisem dok nisam uteko, dok me ne utepaju seljaci sa vrljike sto izmisljam, pisem o moje veliko selo od sto dvanes kuca.
Cek, sve po redu cu da vam pricam, necu da krijem nista...

Dakle. Milosavu se otelila krava. Musko, lepo sareno tele. Znam. To vas ne zanima, jebla me krava. Kud se nje seti. Nego aj ponovo.

Komsinica Milka se peti put razvela. E to je vec dobra vest. Miki je do daljneg je mlogo zauzeta, njen red mora da se ispostuje. E ovo je vec bolje.
Izgleda da su njenim stopama krenule jos neke radodajke...blagoš meni.

Aj sad, onaj Perin bilmez je leteo sa paraglajderom iznad sela i srusio se u baru Mrtvaju, jedva se ispetljao iz oni konopci... kaze nestalo mu benzina pa aterirao u Mrtvaju.

A Mile, Mile genije, dosao iz Nemacke go ko pistolj, jer puno voli da se kocka. Dosao onako ko popisan sa stanice peske.

Nas Zoća poceo snimanje novog video filma, ma koji video, bice da je opet meki pornić, nazvao ga, - Mi smo bre, djavoli - treci deo - sto treci nemam pojma.

Na nasem vasaru u selu kod crkve, u sator su neka vrlo razvijena deca vrckala u oni minići igrala na astalu oni trbusni ples sve pokazujuci pupak i najnoviji pirsing. Ona manja deca su pokupovala one puske i pistolje sa plasticni metkovi.
Do ponoci su se zapazeno setali mobilni telefoni - i to oni najskuplji...dok nije izbila tuča. Kod nas nemoze vašar da bidne bez dobre tuče i kiše...

...Jutro kao svako drugo. Na pijaci kao da se deli dzabe. Sejaci psuju i fale se jer to nista ne kosta i ne skodi. Neke gospoje samo pituju, neke bi da se cenjkaju, a neke bi pokupovale jeftinije kad se zatvara pijac i seljaci pozure kucama. Na pijaci je uvek guzva. na tezgi se prodaje domaca rakija i vino, domaci sokovi od borovnice ili kupine, kuvani ili mleveni paradajz. Tu se prvo proba, pa se i popije. Preprodavci trljaju ruke, prodavci jaja bezuspesno pokusavaju da prodaju ona polupana jeftinije. Pijac je svet za sebe. Tu se odslikava bogastvo i beda naseg grada. Tu se setaju politicari sa torbom u kupovini da ih narod vidi da su kao i ostali. Pored neke ograde jedan do drugog, prodavci koje čega, svakakva roba izlozena na kartonima, najlonima, satorskim krilima, u kutijama delovi sakupljeni sa raznih strana, iz podruma, sa tavana, vadjenih iz kontejnera. Ni lep kamen se ne ostavlja da stoji a da ga neko ne strpa u torbu i iznese u pokusaju da ga proda. Svako jutro me docekaju iste guzve na autobuskim stanicama, sluzbenici se guraju sa domacima u autobusima drzeci svoje torbe u kojima se jos nije ohladio burek. Nazuljase mi kolena njihove torbetine, koje kao nose jer su poslovni ljudi. Ma koji poslovni, mozda im je zena sabajle ispekla bar projaru ili gibanicu pa je poneli da frustukuju na pauzi. Silazim na stanici kod buvljaka bez nekoliko dugmica, izgazenih cipela, srecan ko da sam uteko iz gasne komore, gde se sve oseca na parfeme, i znoj uz neopranih kosulja.
Kao lekar u viziti, obilazim ovo moje carstvo. Svaka buvlja pijaca je mesto svega i svacega. Ono sto je doneto, da se nekome proda. Kao da je sve to neko sakupio u nekoj sprdnji, da se naruga, da se svaki smisao izgubi pred haosom donetih predmeta, Kao da u svemu tome neko hoce da nam pokaze neki besmisao stvarnosti da se sve raspada, da se i svet polako rastace i kruni. Prolazim kroz guzvu i povremno zastajem kada uocim one predmete koji u meni izazivaju interes i zaokupe moju paznju. Ponekad u meni pokrenu napade smeha ili zabezeknutosti koji kreator besmisla je izvukao sve te premete ili nekome nalozio da ih ovde donese. U potrazi za retkim primercima za moju kolekcije obilazim nekoliko buvljih pijaca. Jedna je na Novom Beogradu, i smestena je pod samim mostom i stanicom gde staju vozovi. Drugi je u Bubanj potoku gde se prodaju i mnogi polovni automobili. Ostali buvljaci su rasuti po pijacama po Beogradu gde se pored salate i krompira na tezgama pojave razne beskorisne i besmislene stvari. Odeca i obuca koju je neko nosio, baciou kontejner ili je umro pa je poklonjena pa je tu dospela da se prodaje i ponovo je obuce neki drugi nesrecnik.

Moja potraga je urodila plodom. Danas su na pijac kao nikad dovukli stare kompjutere i delove koje vise niko i nezna za koji model kompjutera se koriste. Moje traganje je za neki modelom iz doba kada su kompjuteri bili fantastika. To je kod mene preraslo u strast. Nailazio sam na kompjutere koji su me svojom velicinom sokirali. Velike ruzne metalne kutije u kojim se krilo srce velikih procesora koji ce tek kasnije kucati sve brze i brze u trci da postanu sto manji i super brzi.

Prekopavajuci gomilu delova i zagledajuci donete kompjutere dobijao sam i besmislene ponude da kupim to, sto niko vise ne koristi. Sirom sveta pune otpade odakle se prebacuju u fabrike za reciklazu. Jedan od prodavaca ima nekoliko starih modela koje sa zanimanjem posmatram, modeli kojih ima na svakom koraku, koje ljudi odbacuju, ostavljaju pored kontejnera, poklanjaju ko hoce da ih uzme. Pitam ga ima li jos starih kompjutera. Kaze da ima raznih ali u svojoj kuci. Ako sam zainteresovan to bi mi sve prodao vrlo jeftino. Uvek mi takve ponude izazovu da se nasmejem. To neznanje tih jadnih ljudi koji veruju da to jos nesto vredi. Privid neke vrednosti, da su upotrebljivi tako jos ocuvani u svojoj cvrstoj i teskoj konstrukciji. Prvim kompjuterima se mora priznati da su bili vrlo oklopljeni, kao neki tenkovi, jaka sasija, debeo lim. Napravljeno da dugo traje. A sada leze odbaceni i skroz zaboravljeni. Ponuda mi se ucini interesantnom. Hajde da odem da vidim jos jedno groblje kompjutera. A i covek se ponadao da ce najzad prodati taj krs koji mu je zauzeo celu jednu sobu a koji niko nece da kupi. Prica mi da su to sve ocuvani kompjuteri, veliki i teski, da ih je danima prevozio iz podruma koji je cistio. Seo je samnom u kola i otisli smo do naselja blizu jezera. Parkirao sam auto i pratio sam ga dok je sa asvalta sisao na meki put i kroz trsku preko improvizovanog mosta preko kanala punog odbacenog smeca, i prljave vode isao puticem gazeci sa njim blato dok se nismo nasli kod njegove kuce. Ispod jedne vrbe, sklepana supa, od svega i svacega, pokrivena limom, iz koje se iz jednog starog cunka pusio dim. Sablasan prizor u trsci koja je bila ispunjena dimom, kao nekom maglom, izlaze deca, vecinom bosa. Na otvoru koji ne mogu nazvati vratima izlazi njegova zena. Prodavac kompjutera me uvodi u jednu od dve prostorije u kojoj su do vrha bili naslagani razliciti modeli kompjutera. On poce da ih skida, da ih hvali, pa mi ponudi da ih otkupim. Sokiran sam bio kolicinom tih kompjutera na tom mestu u toj mocvari u toj vise supi nego kuci. Ovaj nesrecni covek tu zivi. Dovlacio je damima svojim kolicima sve to. Jedan po jedan. Kao da je prevozio mrtvace. Metalne sanduke, mrtvi džinovi, koji su nekad bili mocni, odjednom su postali bezvredni i odbaceni, dovuceni u ovu mocvaru kao u besmislenu grobnicu da ovde pocivaju. Dobijam ponude da sve to jeftino otkupim. Toliko je sve to besmisleno, zar da to kupim. I cena je isto besmislena, bedno niska, za tu gomilu kompjutera koji su davno prestali da se koriste. I prodavac je izgleda izgubio nadu da ce to nekom prodati.

Razgledam razne modele, verovatno ispravne, neostecene. Posmatram covekovu bedu, ovo mesto koje je postalo ko zna zasto postalo njegov dom, gde je sam ocito napravio ovu supu koja je postala kuca za njega i njegovu decu. Ne. Nemogu mu to kupiti. Sta bi ja sa tim. A cena je smesna. Pristajem da mu dam tu celu sumu ali samo da uzmem jedan najmanji kompjuter. I to nekompletan. On se cudi zar da mi uzme pare samo za to. Nudi mi da ponesem bar jos pet ili sest ti metalnih cudovista koja jedva zajedno uspevamo da pomerimo. Zahvaljujem se i kazem mu da nazalost to sve nema nikakvu vrednost i da se džabe mučio dok je danima dovlacio to groblje ovde zauzimajuci ovaj prostor gde su mu deca mogla spavati. Gotovo da mi nije mogao poverovati ali vec sazananje da mu ostavljam ono sto sam gotovo kupio ali ne zelim da nosim. Skoro da je uvredjen sto necu da uzmem to sve. Ja se zahvaljujem i pod ruku uzimam taj najmanji i najlaksi kompjuter na kojem pise IBM. Metalna plocica i dobra izrada, lep dizajn. Meni nepoznat, model. Privukao me svojim izgledom i malim dimenzijama. Desktop kuciste sam jos tu u njegovoj kuci otvorio, pokazalo se u njemuda je to neki prastari model, meni nepoznata marka, memorija, ploca na kojoj nisam moga da zapazim gde se uopste nalazi procesor. Kompjuter jeste ali kakav. To cu tek na internetu videti. Prodavac me otpratio i poneo mi kompjuter do kola i rekao da ako se predomislim dodjem po te svoje kompjutere koje sam mu platio. Smejem se i kazem. Hvala. Necu. Samo ti to prodaj dalje. Nekom drugom. Ili najbolje vozi kolicima na otpad pa uzmi neki bar neki novac na tezini tih kompjutera. Palim auto. Dok vozim smejem svom dolasku u mocvaru i toj besmislenoj kupovini. Dodjem kuci. Svoj tek kupljeni neobicni kompjuter postavljam u kolekciju na policu. I već radoznao unosim njegovu oznaku u Google. Na monitoru se ukazuje slika istog takvog kompjutera.

Ispod njega pise:

PRVI PERSONALNI KOMPJUTER KOJIM JE FIRMA IBM POSTAVILA STANDARD ZA SVE BUDUCE KOMPJUTERE.

Sokiran sam otkricem, zagledam i prosto nemogu ocima da verujem. Pvi kompjuter. Zar je moguce. To je bre prvi kompjuter. A sve je isto. Ukljucujem moju tastaturu i misa. Odgovaraju Monitor. Monitor radi kao da je za njega napravljen jos davnih osamdesetih godina. Pali se. Radi i ucitava se logo firme IBM i podize se meni donekle poznat prastari sistem i ukazuju se za neverovati i boje. Zamisli imao je i boje. Iz kucista se zacu iz zvucnika sam cuo zvuk. Zamisli imao je i zvuk. Jos tada su oni uradili prvu graficki chip i muzicki cip. Zasto su posle dugo cekalo na pojavu boja i zvuka kada su već sa ovim modelom to postigli. Postavio sam sam sebi bezbroj pitanja, ko je i zasto onda pravio ona metalna cudovista kad je ovaj prvi personalni kompjuter bio mali. Sve sto se ukljucivalo od dodatnih uredjaja bilo je istovetno današnjim. Svaki kabal je pasovao.
Kao da se ništa nije promenilo od tada. Kao da su inženjeri samo radili na ubrzanju kompjutera a izgled i resenja ce biti po standardu koji vazi do danas. Od tada su se pojavili mnogi modeli i padali u zaborav a moj prvi personalni kompjuter jos ponosno stoji na mojoj polici da jednoga dana i moji unuci vide kako je izgledao prvi personalni kompjuter. Ko zna mozda ce tada moja kupovina imati nekog smisla i novac koji sam ulozio ce se ipak isplatiti.


23/5/2008 22:11 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:
Ako lazem, pas bio. Postoji narod koji svoje mrtve sahranjuje pored svoje kuce i bunara. Na grob ne stavljaju ni krst niti bilo kakav spomenik. Jedino sto postuju je zivot i ljubav. Imaju puno dece koju obozavaju a nama samo izgleda da oni nedovoljno brinu o deci. Kad umiru sve sto ostaje za njima vise nije vazno. Kucu kao da ne vole jer ih vezuje za mesto, ako preti da ih ugusi oni je prodaju, sruse i idu dalje. Kako bih voleo da sam im slican ali nisam. Sazidao sam kucu. Majstore sam poceo da psujem od podruma do tavana, gde god pogledam fusheraj. Dok mi se nije smucilo, te uzeh mistriju i gletericu da budem majstor i ispravljam njihove brljotine. Nekako se izborih al prodje mi par godina u tome i moja kao kuca progleda, skinuh i tapete ko jos ima tapete u kuci, iz one poslednje sobe jedva skidoh i zarekoh se da to vise u zivotu na moj zid necu staviti. Okrecih u uzinat komsijama bas u zuto. I bese meni lepo, za neverovati da zuta soba moze biti tako lepa kad se okreci ili se to samo meni zuto previse svidja. U kuci dodje na red da se menjaju stvari, vesh masine, frizideri, sporeti, bojleri, televizori. Kad to dodje na red onda sam se kao i svako nasao u nevolji, jer dok u ovoj nemastini se pokupuje sve to ima da se naplacamo kredita i odricemo se od svega. A dodjose neke besplodne godine, dok se neki ljudi obogatise, pokupovase neka besna kola i mene stize Jevrejska kletva, dabogda imao pa nemao. Nastade neko komesanje, neka zbrka. Snaci se, postati nesto drugo. promeniti sebe, promeniti svet. Poceti odmah. Ali to tesko ide. Ucimo jedni od drugih. Neko ne doceka da vidi sta je radio. Neko se doseti pa raskrsti sa sobom i odbaci sve ono u sta je verovao da pocne zivot od pocetka. Neko se doseli, neko se odseli, a neko nezna kud bi. U muci postati majstor za sve, i ja, umesto da radim jedan posao ja radim pet i opet se nista ne vidi. Para nema, pa nema. Udarila neka nemastina, nastalo je prezivljavanje. Koliko da se kupe neke krpe da se covek obuce i pokrije se  nasa golotinja. Da se kupi praska i sapuna da se operemo ko ljudi, da se bar ne osecamo  jedni drugima kad je stvarnost pocela da se oseca. Prodje i onaj kobajagi rat sto je bolje da ga se ne secamo, i odose neki nasi prijatelji i komsije u neke strane nam zemlje i niko jos da se vrati. Dal su srecniji i bogatiji niko se nije vratio da kaze a mozda i nece. A ja sam tu gde sam i bio, kao da sam u ovu zemlju pustio veliko korenje i sve zivim u nekoj nadi, da ce nas stici neka obecana sreca. Koju dugo cekamo, pa da se i meni jednom ko nebo razvedri da me ogreje sunce. Nije da se tebi zalim, a i sta imam od toga jerbo je tako nama nekako sudjeno, da ovaj zivot po malo odmice a da samo posmatramo kako se smenjuju godine na kalendaru. Jedino sto me stvarno veseli su moja deca, koja su zdrava i prava. Rastu, lepa ko da su na majku, jer ja nisam neki bas lepotan a i to je valjda gen. Da ne cuje zlo i lepa i pametna. I zena mi onako bas lepa, kao da je godine zaobilaze ili se to meni cini jer mi je draga kao i pre. A ponekad smo smo ko stranci, pa se udaljimo i polako prestanemo pricati, pa se zaobilazimo, dok se ne posvadjamo da dodjemo sebi, da se pomirimo. Onda se ponovo priblizimo kao da se nista nije desilo. A covek ti je prokletinja, sve mu je vaznije, juri za nekim snovima, pravi neke planove a zena svaka hoce da ti bude centar sveta, pa se naljuti jer joj ne posvetjujes dovoljno paznje, te padnu i razmene se ruzne reci. Dodje vreme kad se u coveku javi i ljubomora, kad se pojave i neke sumnje, covek pomisli da bi trebao da svoju zenu kontrolise, da joj pregleda poruke, da nije pocela da svrlja. A sve je to blesavo jer ko je zenu sprecio ako hoce da te prevari, ako hoce da te slaze. Recept za srecan brak niko nema. Brak je kao kuhinja ili spremanje jela, to je jedino jelo koje moras sa zenom da skuvas kako treba. Ako zagori pocne da se oseca, ni otvorena vrata ne pomazu.. I ljubav kao da je biljka trazi svetla, da se redovno zaliva, okopava i plevi, cupa korov. Ponekad i biljka oseca, akamoli zena, hoce da joj se prica, tepa, voli...
Nekome ne ide od ruke i nece ga cvece, nece ga ni ljubav kao da se kamenjem na nebo gadjao, sve se zavrsi kako ne treba i ostane u coveku neki jad i gorcina. Ako imas srece da te oce cvece, da sve sto u zemlju zasejes se primi, pa lepo raste, procveta i zamirise.
Tako je i ljubav slicna cvetu, koji moze da nikad ne procveta i uvene ko svaka biljka jer joj nismo posvetili dovoljno paznje. Koliko je dobri ljudi upropastilo svoj dobar brak svojom nepaznjom, svojm sebicnoscu. Ponekad je potrebna samo topla rec, osmeh i dodir

Jedino sto covek ima i sto vredi je porodica. Kuca, ni bogastvo, ne cine da covek bude srecniji. Samo se covek vara, i misli da ce pare sve probleme da rese i donesu tu ocekivanu srecu koja nam stalno izmice. A sami smo krivi kad zaboravimo da zivimo, da uzivamo u malim stvarima. A zivot ne cine samo velike stvari, godine i mesece i sate cine neki minuti i sekunde koje ili su srecne ili nisu. I ja sam izgleda ostario kad ovako mudrujem, kao da cu sad da otkrijem Ameriku. Svi sve znamo a na istim greskama padamo, ali valjda je i to ljudski da se gresi. Sve sto je ljudski kao da nam nije strano, na sve se naviknemo i svasta prihvatimo kao normalno. A nije. Samo mi tako mislimo da nam bude lakse. U zivotu nije dobro biti sitnicar ali avaj nas zivot sastoji od sitnica. Kao da je zivot neki mozaik koji od kamencica pravimo ali ponekad lose izaberemo velicinu pa se nista ne uklapa. Osecaj mere, i strpljenje kao da mnogi gube na pocetku i ne trude se da istraju, da ucine svoj zivot malo boljim i lepsim...
18/5/2008 23:37 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:

" Ljubavi moja,
šaljem ti ovo pismo sa telefona na mail u nadi da ćeš ga otvoriti u dogledno vreme. Da bih bio siguran da ćeš ga pročitati, poslao sam ti razglednicu iz Tunisa da te podsetim i slike sa plaže. Ona zgodna plavuša koju vidiš pored mene je moja sekretarica, Tanja. Skoro se ofarbala pa izgleda drugacije. Znam da ne voliš more i da ti sunce smeta, da ti više odgovara polutama i navučene zavese da ne naprežeš oči dok gledaš u onaj veliki  monitor koji si insistirala da se pod hitno kupi. Nadam se da ti se dopada film iz restorana gde sam bio noćas sa sekretaricom. Kao što vidiš plesačice su vrlo lepe koje igraju trbušni ples. I ambijent je ekstra, vidiš i nas dok igramo. Mislio sam da treba da znaš da smo otišli pre nedelju dana iz Kaira, da smo obišli i piramide. Naš
naj stariji sin je otišao sa devojkom na more jer ima već 18 godina, samo da te podsetim ako to nisi primetila. U zadnjih tri godine su se mnoge stvari promenile, od kako si kupila kompjuter. Deca su nam uglavnom dobro, u školu redovno idu, na roditeljskom sastanku sam već postao poznata ličnost. Nas sin voli da snima svašta svojim novim fotoparatom. Vidiš da su ispale dobro tvoje slike dok te je snimao dok sediš zagledana u monitor. Ja sam vrlo zadovoljan jer je odlučio da ovekoveči naš svakodnevni život. Naša ćerka kaže da je zadovoljna u Engleskoj. Kako se radovala samo kada si otišla kod frizera i obukla onu haljinu koju sam ti kupio pre dve godine. Svi su zinuli kada si se pojavila na njenom rodjendanu koji je bio u restoranu. Znam. Znam da nisi mogla dugo da ostaneš jer bi se zabrinuti svi na internetu gde si se izgubila i da li ti je dobro. Uvek se svi zabrinu ako te nema dugo da se javiš na MSN.

Ja sam takodjer uglavnom dobro. Sekretarica se trudi da me razveseli kada me uhvati tuga što nisi sa nama. Ona je vrlo vesela osoba i veoma je pažljiva i može se reći da mi ugadja u svemu da će me skoro razmaziti dok smo ovde. Kao što vidiš ofarbao sam se u crno, jer sam sasvim obeleo. Zaista neznam sta bih bez sekretarice. Nadam se da ti žena koja čisti ne smeta dok usisava tvoju sobu. Kuća je drugačija dok sam joj dogradio još jedno krilo i drugi ulaz. Nadam se da ćeš naći vremena da pogledaš kako to izgleda. Ako nisi primetila zidove sam ofarbao u ružičaste boje jer je došlo proleće.

Znam da voliš cveće pa  ti šaljem fotos buketa koji sam veceras kupio. Sada moram da se spremam jer sa sekretaricom idem u tursko kupatilo gde će mo provesti nekoliko sati. Nadam se da ti redovno donose brzu hranu iz Meka i kineskog restorana. Ako nemaš dovoljno koka kole i čokoladnih bombona ti poruči da ti donesu na vrata kao i uvek. Nadam se da ti lepo radi aparat za kafu u sobi gde sam ga postavio da se ne mučiš da ideš do kuhinje. Nadam se da te kompjuter dobro služi jer znam koliko si tužna i nesrećna kada se pokvari i nemaš više kontakt sa internetom. Sekretarica i ja često mislimo na tebe. Ako me se setiš dok ideš na kiosk da kupiš novi boks cigareta a ti me pozovi nekad da ti samo čujem glas. S ljubavlju, tvoja muž, ... koji će dvadeset dana da pati na Tahitiju misleći na tebe ."

na telefon je ubrzo stigao mail kao odgovor:


" Dragi moj

Vidim da ti je lepo, da ne kvarim, ja sam prodala kompjuter, prodala sam i tvoj novi auto, prodala sam i vikendicu na Kopaoniku i stan u Dubrovniku. Dok ti pisem ovaj mail krecem taksijem u luku, jer su novi vlasnici usli u nasu kucu, pa sam onako ocajna i sludjena krenula  tvojom jahtom na Bahame.

PS.

Sa zajednickog racuna sam podigla onih 300 000 evra.

poljubac...zauvek tvoja Malena "

 

Epilog:

Uvek je dobro imati jos nekog keca u rukavu... Malena nikada nije imala smisla za finansije.
Na mojem tajnom racunu u Svajscarskoj je preostalo nekoliko miliona, firmu sam prodao za 5 miliona evra. Ostalo mi je nekih pet ili šest lokala od po 200 do 300 kvadrata. Onih šest skladišta od po 2000 kvadrata svaki sam iznajmio kinezima na 20 godina...
Nadam se da će izabrati dobar losion za sunčanje na Bahamima, jer je uvek imala problema sa lošom pigmentacijom. Malena bude crvena ko rak posle prvog sunčanja.
Da. Nisam rekao da jahta ima problem sa motorom kojem je vreme da se izvrši generalna. Radio stanica je u kvaru. Čamac za spasavanje je bez motora jer još nije došao sa remonta. Nadam se da Malena jos ume dobro da vesla... a ja jos umem dobro da pilotiram, avion me čekao spreman i pogled na Beograd sa visine je kao i uvek bio fantastičan..

16/5/2008 23:17 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:

Legoh ja da dremnem, al mi dodju na san svakakve karakondžule, a snu možeš da veruješ il ne veruješ. Sanjao sam ja da sam zec, što baš zec nije mi jasno, tek mi porasle malecke uši i brkovi, a My tata, zec me teši, ako budeš dobar ima da te drugi zecovi vuku za uši, da ti budu vako ovolike Evropske kao što su kod mene i to ti je uslov da udješ u Evropu. A ja ne bih da me vuku za uši radi tog ulaska u tu Evropu koji će mi krasni ali tata ne odustaje tako lako. Evo vidi ako pristaneš čim uđeš evo vidiš čekaju te ovolike sargarepe, velike što jes, jes,  pa počne da je gricka onako Evropski a meni počese da rastu prednji zubi, i san ko da je auto promeni pravac i ja opet idem bos  ko čovek po putu a pokraj puta me čekaju kurve, kornjače i kamila. Pored njih piše na bilbordu obezbedite sebi siguran prevoz do Evrope. Jes mi prevoz. Gledam onu kamilu, dve grbe, kako da se popnem kad ne letim, a i uši mi male, jedino da se pretvorim u slonče. Na tabli piše sa kamilom će te sigurno i bezbedno kroz iglene uši ući u Evropu. Mislim se, ma nema šanse da se provučem, ja ovako grbav, pa još i ova kamila sa dve grbe pride nego da vidim šta mi to nudi kornjača. Na tabli piše, siguran prevoz do Evrope, polazak po dogovoru, dolazak siguran nakon sto godina, taman mogu dvaput da odapnem. I ja se nećkaše i san ko san ode dalje ko što i pamet zna da ode, i opet idem ja kao kroz jednu planinu, noge polomi, ja onako mlad medved, ma meče bre, a već ko provejava sneg, a na pećini stoji tabla, piše lepo al latinicom Evropa a na ulazu stoji tata meda i kaže. Sine za ulazak u pećinu Evropu, veli treba da se vratiš nazad u naš kraj da mi iz sve tri košnice doneseš meda ako je ostalo inače ti nema ulaska u Evropu. Ovo će još da bude ko Ali Baba i četeres razbojnika. Uh tata medo, al ajd sad sta je tu je, vratim se i otvorim, ma razvalim sve tri košnice a pčele ko divlje na mene, te za njušku, te za oči, al ja se branim majem onim šapama baš rešen da po svaku cenu udjem u tu Evropu pa ne hajem za pčelinje ujede i nanesenu mi bol. Al kad razvalih svaku košnicu skroz ono ni u jednoj nema meda, I naše pčele odoše za novom maticom a ja kud ću nazad u planinu. Nisam ni stigao do tata mede, pade noć, kad pored puta stoji čovek, ja se promenih i postadoh covek ko i pre, pa se onako štrecnuh, a on meni kaze ne ovim putem nemozes više da prodješ, što bre čoveče, kaže to je sada glavni magistralni put koji vodi u Evropu. Pa šta da radim. Da mi dopustiš da te jednom ujedem za vrat, da ti se napijem malo krvi pa ceš dobiti kartu gratis. Uh, pa zar da postanem vampir da bi ušao u Evropu i ja se okrenem pa bež nazad, al i nazad me čeka malo dalje jedna žena, pa će ona meni. Ček. Gde si pa ti krenuo nazaad. Kako se zoveš. A ona reče meni da se i ona zove Eurupa. Moj lepotane ako ćeš proći ovim putem moraćeš samnom leći prvo u krevet, to ti je uslov. Gledam ja pa sad nije ona tako loša, može i da prodje seks sa njom. Ma došlo mi odjednom da prekinem da se smucam po ovom drumu da udjem u tu Evropu kad se mora. Kaže. Drugi uslov je da priznaš posle na sudu da si me silovao, uh presede seks i uslov. Ma i to ću nekako da progutam. Kad budemo u sudu da priznaš da si mi napravio dete, pa da ga se odreknes, uh, uh, da mu prepises trecinu imanja a mi cemo ga posle svi priznati. I ja ko pravi  sago glavu i pristadoh.  Mislim se šta li će još ova da mi traži al malo bolje pogledam ma ova Evropa meni sve vise lici na muško, i perika joj, na glavi, i ona crvena aljina, ma ko da je sudija u tribunalu, vrtim glavom al san ko san ode niz drum i pojavi se odnekud moj tata. Uh fala ti bože. Tata. Tata. On će me sigurno pustiti ili će me povesti sa sobom. Pridjem ja bliže al tata vadi kaiš iz pantalona, i viče, skidaj gaće. Ako ćeš u Evropu skidaj gaće. Nemoj tata molim te. Zar nije mnogo stotrideset po turu. Al one jok, zapeo pa to ti je. Magarče jedan šta ti misliš da se u Evropu ulazi da od mene ne dobiješ po turu. I ja trljam oči, ne verujem sebi, rodjeni otac pa da mi naplati toliko za ulazak u Evropu. Ma tata , znaš šta ja u tu Evropu i neću a ti udri koga oćeš. I krenem da bežim ko zec od njega.

A on viče. Neka neka vratićeš se ti meni pa ti od mene kaiš ne gine. Trčim ja al malo dalje stoji ko moja mama. Mama, mama. Sta je mili moj sine. Neću u Evropu. Ma ne moraš sine, ako popiješ flašicu mleka. Mora da si ogladnio na ovom drumu. Ja odahnu, majka je opet majka, od svih ponuda ona ima najprihvatljiviju. Ih šta je jedna flašica mleka. Ona uvek tako da me natera da jedem. Popijem ja skoro naiskap ono mleko. Al ono mleko nešto udara mnogo u glavu. Manta mi se u glavi i majka mi dodje nekako drugačije. Ja je pitam. Mama kakvo ti je ovo mleko. A ona meni, pa uvozno, Evropsko, od ludih krava. Pa zato ti se u glavi zavrtelo. Pa me uhvati za ruku i lisice mi stavi. Ma sta ti je mama. Nisam ja tvoja mama gospon ja sam policajac. Uhapšeni ste pod optužbom da ste odbijali ulazak u Evropu i stalno skretali sa Evropskog puta. Došla je prijava da jos ne zelite idete u Evropu, sve što izjavite može biti upotrebljeno protiv vas, ako nemate para za advokata Evropa će vam ga dodeliti. Odvede me u sud. Sudija odma donese presudu po hitnom postupku, vele - Dok ne budete punoletni stavićemo vas u karantin da vas izlečimo od balkanskih bubica, onda ćemo vam odrediti staratelja, staviti vas u popravni dom a kad postanete punoletni onda ćemo vas primiti  kao punoletnog Evropljanina u policiju. Ma ne volim ja policiju, nešto bi drugo. A šta bi ti hteo. Dobro može. Ali ako me prosiš. Šta da radim da te prosim. Pa kako bre da te prosim. To nisam nikad radio. Ni ženu nisam prosio. reko joj , da se registrujemo da se ne vozimo bez dozvole. A sudija zapela pa kaze, da me moliš stoko bez repa, kažem da me moliš a ne da me prosiš, u Evropi se ne prosi. Vidim ja da ona ona naš jezik nezna bas najbolje pa mi meša il Slovenački il Hrvatski. Dobro de, nemoj da se ljutiš al pre nego što te budem molio da me policajac pusti bar u WC. A ona mi skide one lisice, jer kako da skinem gaće i razvežem učkur onako vezan. Pa ti malo skrenem s Evropskog sputa i udjem u trnje razvežem dugačke gaće pa sve drzeči one gace onako gologuz. bežiii. Viče ona zamnom. Stanii. Stanii. Da si stao, odmah. Vrći se odmah na put, Evropski. Čuješ li šta ti kažem. Zar da se opet lomatam za tobom i cepam čarape po tom trnju goveče jedno balkansko.

Ja držim one gaće i bezim sve dalje od Evropskog puta. I kad sam već odmako, gde se legu neše guje i akrepi, stanem da danem malo. Fala višenjem, probudim se iz tog Evropskog sna. Ma ja se sav bio pretvorio u ladnu vodu, a moja žena me drma i viče. Čoveče šta ti bi, probudi me iz najdubljeg sna. A ja se okrenui pa je upita a kakav je bio jel Evropski...
16/5/2008 15:23 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:


Birao sam prvo žene pa šta, one kod mene uvek imaju prednost, izabrao sam sad i moju partiju, zaokružio,  šta ću kud ću, onako odokativno, onako sam, možda se već sutra pokajem, znam, znam, biće kasno. Jedino što me teši da kad sam pred odlukom čemu dati prednost, fašizmu ili demokratiji. ipak se pre odlučim za demokratiju. Neka je i krnja i nepotpuna i manjkava, ali moram sebi i ženi priznati demokratija je ipak demokratija. U politici i u ljubavi loš izbor moze dovesti do razlaza, razvoda ili da se partnerski odnos svede na, ajd sad kud koji mili moji. Uvek postoji verovatnoća da taj famozni teg koji će da povuče jezičak na vagi na dole ili na gore, je neko izgubio, nema ga u kutiji, ima oni lakši, ili teži al onaj koji bi vagu doveo da se jezičak umiri nema, zagubio se negde. Teško je izmeriti nešto ako je teg preveliki ili premali. U stvarnosti onaj teg koji treba da odluči kakva će nam biti stvarnost ili bliska budućnost je isti onaj teg koji svojevremeno bio više od pukog dodatka da se odredi šta će da prevagne. Oni su bili skoro nedodirljivi, skoro nepromenljivi, skoro nezamenljivi a sada su samo teg koji ce da nas povuče jos dublje tamo gde smo bili ili gde cemo tek biti. Mozda mi nismo bazdareni za tu vagu ili vaga, laže. Možda i tegovi nisu tačno odliveni pa ni vaga ne pokazuje tačne mere. Bilo kako bilo, ono što ste hteli, gledajte, kome je neslano on nek dosoli, ko se osolio nek popije koju, mozda bude dobre volje, a ko se razočarao pa nek ne brine biće. biće opet da se vagamo. Naćićemo već i tačniju vagu, baždarićemo je dok nam se ne smuči, stavićemo plombu kao u zub da se zna da ne laže i manje nas boli, a možda će i tegovi biti drugačiji i svi na broju u kutiji...

Ko zna možda se i mi jednom promenimo pa nam naša težina dodje potaman, pa pretanemo da se brinemo ako jezičak na vagi se ne umiri odmah pa se suviše šeta li šeta gore, dole, gore, dole...

13/5/2008 01:58 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:
ČELIJAMA...

*što možda ne postoje
ili su ostali temelji
u večnosti...
-
Jedna od straha pijana noć
naslikana i uramljena slika
u ukradeni okvir,
 kao slutnja
da ne gazim miniranu travu
u Čelijama,
u strahu gledam u mrak,
kao da sam pijanac pevam
ponavljam reči
i dižem ruku
tri prsta za pozdrav
mašem deci
iz kamiona
putuje noć
i ja
u mrtvom snu.
budim se
u horor filmu
u mrtvom selu
gde lutaju umrle duše
i kuće nemaju ni vrata ni prozora
nemaju, svoje oči,
kao da su puste ćelije,
i dvorište gde stoji
otvoreni zamrzivač
kao sanduk
pred kućom mrtvaca.
Ne ulazim u mrtvu kuću
u pustu,
ne palim sveću
u grobu.
Ni zvuka,
ni jauka,
ni jedan pas
nema snage da zalaje
i mačke su davno pobegle.
Ne, ipak tu je život,
u jednoj kući leži
mali pas, onaj što pazi
kuću, dočekuje i ispraća,
ostao po dužnosti
Evo kao u tihoj predaji
ne mrda, repom
samo me nemo posmatra
krupnim očima
kao da kaže
jesi li mi prijatelj,
budi mi prijatelj.
Hoću, ne brini,
spavaj, ovu noc
Ja
te čuvam prijatelju.
Tu sam ja
postao uča,
kao
uča učio senke
da plešu.
Plesao sam nespretno
ples mrtvih
u pozorištu živih
glumac u lošem kostimu
sa kapom harlekina,
kao ljudska sprdnja
spodoba sa čarapom na glavi,
kao ranjeni bogalj, što hramlje,
u blatu se davi
i gmize ko crv,
kako samo crv gmiže,
spreman da pobegne
da se uvija, dok
se ne zavuče u neku rupu.
Iznad mene lete crne ptice
i koga briga,
koga će stići ova noć.
Već prvu noć je počela
kao nečije ruganje životu,
kao započeta,
prva partija karata.
Igrao se jezivi poker smrti,
kibiceri su šacovali
a umorni hrkali u uglu.
Žedni alkohola
pitali šta se pije
a pio se vinjak
ne ustaje se
do jutra
ili se puca
da se ubije
ako se izadje pre
zore.
Pije se i ludaja
pije se da se
ne otrezni,
pije se ko lek,
pije se otrov
pije se ko nikad.
Puši se sve
 i znak pitanja.
Pa te cigarete ne postoje više,
nemoguce da sam propao kroz
vreme držim u ruci onu poznatu belu kutiju
sa plavim znakom pitanja
znakom mojeg košmara.
Miriše na neko drugo vreme
na bratstvo i jedinstvo
mirise na neke izdaje,
na pretnje,
pozive da se počini
ubistvo.
Miriše na smrt
da  je osetim
njenu hladnu ukocenu ruku
njen ohladjen dah.
vidim je
uoci svoje smrti
gde stoji kao
crna nevesta na prozoru
pokrivena velom ko pokrovom.
Dosta mi je nje i mraka
dosta mi smo,
 Živi.

Mi smo preziveli
da živimo
kada prezimimo
da shvatimo
da se vratimo
da se vidimo,
kako se pale gradska svetla
da se prosetamo
ulicama
da se vozimo tramvajima
da se ljubimo slobodom
i ne volimo iz straha,
da nas zagrle
dečje ruke.
Saćekale nas naše
postelje
ko
žene željne
čekale nas i majke
u crnom
očevi ko za mrtvim plakali
i oplakali
čekali nas naši pragovi
kao starci
na umrlu.
kao naši dugovi stari.
Otišli smo
iz sela gde su
mrtvi prozori
gde su i vrata aveti,
sobe otužne od truležne odeće.
Otišli smo gde su ljudi
žuti mravi sto nose crep,
ogradu, ili stari ram,
nagoreli goblen.
Otišao sam iz sela gde sam se
molio bogu
u tudjoj crkvi
u svojoj veri
plakao,
za srusenim oltarom
i proklinjao
one koji ruse svetinje
kleo sam
ko skrnavi neka se
svom bogu predstavi.
Plačem, kako plačem,
nemam straha, mržnju je
vatra sa cevi ubila,
o kako mogu biti tamne
noći ravnice,
kako su noge teške
od crnog blata,
kako se napeto slušaju
pucnji
kako se govori u snu
i sanja kuća.
Kako se grlila puška
ko žena.
Kako se jezivo smeješ
u igri dobacivanja
bombe,
hvatanje kruške.
Ovo je moj dug
iz Čelija,
pored kanala
iz najmanje kuće
sa zemljanog poda
iz starog lonca
gde sam kusao kupus
i ložio okomke
gde sam se
kupao u lažnom buretu
govorio nebulozno ko lažni filozof
i razmišljao samo do sutra,
smejao se neslanim
šalama i mrtvačkom sanduku
ostavljenom pred kućom
o komšijama u groblju
o njima koji leže
a koje nisam
znao,
nisam ni video
ni jednog ispratio do groba,
ni zapalio sveću
ni jednu,
a trebao sam.
Zar su i mrtvi
moji neprijatelji.
Kako postaje
mrtav neprijatelj
pretnja zivom.
Zar i spomenik nekome preti
zar se osveta proteze
do groba, zar se mržnja
budi na tudjem grobu.
Ćuti, ne huli. Ne mogu.
Zar ljudski poredak kršim
neko pisano i nepisano
pravilo opraštam pre svih
lišavam se slatke osvete,
ne posvećujem se krvlju,
ne škropim svoje ruke za veru.
Zašto sam opet dosao u Čelije,
zar da se kao sužanj okujem u lance,
 a trebao bi,
i ne bi,
Ni jedno lice se zaplakalo
pred mojim nije,
nije ni ruka se poslednji
put prekrstila, ni kletvu
nisam čuo iz nečijih usta,
nisam video patnje veće do
moje, nisam video bruke
veče od moje ljudske gluposti,
Tamo sa starom mržnjom
okovani ostadoše kockari
tako im je pisano,
da ne završe partiju,
da ne idu dalje,
večito mrtvi u tim Čelijama
da mešaju i bacaju karte,
a ja za kaznu da vam pišem
živ...
-
Oprosti Bože, meni grešnom,
Ti i Čelije...


Žao mi je sto šte čitali
o ČELIJAMA
koliko bih bio srećan da nisam morao nikada da
to napišem ali istina se ne briše kao što se i slova u kamenu na kraju izgube,
i zarasla slova na kamenu obrasla lišajem svedoče o nekom prohujalom vremenu, srušeni spomenici ili pali sami, šume gde su sada groblja, strništa gde su bile kuće.
Ja kao nepouzdan svedok pričam
buncam, ne verujte mi na reč, možda sam samo loš posmatrač
ili učesnik zaspao i sanjao neki svoj ružan san pa se naglo probudio...




10/5/2008 01:22 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:

    Često sedim na balkonu i posmatram kroz gvozdenu ogradu pune autobuse i mnogobrojne automobile...

Nekada  sam kao dete sedeo na gvozdenom mostu ispod kojeg sam često rukama hvatao klenove, ili sam stajao na betonskom zidu i kroz gvozdenu ogradu odozdo posmatrao kako prolaze vozovi.
U njima su sedeli ili me gledali sa prozora neki nepoznati ljudi, neko mi je mahnuo ponekad ili se to meni samo činilo.

Stajao sam dok su prolazili prazni vagoni, zatim su se na njima vozili raznobojni automobili naslagani gore i dole kao igračke, vagoni puni drveta ili crnog uglja.

Jednom su se na svim prozorima videla deca koja nekuda putuju pa sam ih ispratio i mahao im sa obe ruke dok se voz kao neka lenja zmija nije izgubio u sumarku. Ja sam  opet sedeo sam na gvozdenom mostu i čekao da naiđe neki drugi voz.

Ponekad se pojave radnici na terezini pa se svi naglas smeju mojim mokrim belim gaćama.

Ja neznam zašto uvek viču dok pevaju pesme.

Ponekad se na pruzi pojavi izlazeći iz tunela skretničar sa čekićem duge drške i neprestano nešto kucka po šinama, to je znak da se sakrijem u visokoj travi i posmatram ga ako stane i  čelo briše maramicom, dok ne produži dalje i izgubi se u opet u drugom tunelu.
Ispod vrba čujem zvuk oštre kose, dok deda kosi otavu, onu nisku travu koju kad skuplja psuje što nije kako valja porasla pa se rasipa, i uvek mu propada kroz gvozdenu vilu.

Veliki divlji golub nekuda odleti sa vrba pored reke. Skačem po travi.
Hvatam skakavce, da ih  puštam na najlonu u brzak
zakačene za udicu koju sam pravio od spenadle. Ako se klen otkači ili ispravi moju udicu ja novu špenadlu ponovo zakrivim i nastavim da pecam kao da se ništa nije desilo.
Volim da se sakrijem i posmatram one velike klenove kako čekaju hranu plivajući u struji. Ako me lopovi ugledaju brzo se izgube u dubinu ili se zavuku pod veliko korenje vrba.
Ponekad ugledam i nekog vodenog pacova kako pliva  pored  same obale  pa se popne na obalu i izgubi u šipražju. 
Voda u reci više nije čista,  oseća se na  ulje,  kao i klenovi koje lovim iz zabave jer više nisu za jelo.
Vetruša je ulovila miša i ponese ga u svoje gnezdo, možda već ima mlade koje hrani.
Kad ogladnim, nanižem klenove koje sam ulovio na situ, tanku i jaku dugacku travu provlačeći je kroz škrge svake ribe. Šareni mačak me uvek dočeka i mota se oko mojih nogu sa podignutim repom dok mu ne bacim ribe koje uvek jede od glave. Zašto, nemam pojma. Valjda je glava ukusnija pa nju prvu pojede.
Brat se uvek smeje mojoj čupavoj zamršenoj kosi i čičku koji se uhvatio za moje pantalone dok sam se provlačio kroz travu pored reke.
Ruga mi se, i kaže, opet si se pentrao i skidao svračija jaja, šta će ti više tolika jaja i polupa ih, poneko jaje završi i na mojim ledjima ili u kosi.
On voli samo loptu. Loptu mi ne da jer kaže da kada se sa njom igram uvek je probušim na trn babine ruže.
Ne volim ga kad mi govori, nemoj da si dosadan, ti ne možes sa nama da se igraš jer si dete. Zna da se naljuti na mene jer plačem kao dete. Zove me pupavi, jer mi je stomak ko burence i pupak je na njemu ispupčen i njih to zasmejava. - Pupavi, pupavi - viču zamnom.
Kao da ih baš briga što ja plačem, pa na kraju pobegnem od njih da me više ne zadirkuju. Pa se posle pitam kad ću već da odrastem jednom.

  • Uvek mi je kao detetu bilo teško starijoj deci biti drug, naivno za očekivati da se igraš sa onima koji su prerasli te igre, oni koji te teraju od sebe, da brže odrasteš, da se odrekneš igre, da sve manje budeš, dete.
8/5/2008 23:33 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:

Zamisli me da sam čovek,

s vremena na vreme,

zamisli me,

da volim nekoliko puta,

manje, više, nesrećno.

Zamisli,

da mi posle kažu postao si otac.

Zamisli me

u koricama knjige.

Zamisli,

slučajno, prošili mi koncem,

ruke i noge,

lepkom zalepili kosu,

brkove i bradu,

zamisli,

da ne ispadnem sa listova.

Zamisli,

kako me guši prašina,

zamisli kad izbledim,

zamisli,

ako knjigu otvore pa vide

da nisam više tu,

zamisli...


6/5/2008 14:16 , Objavio Radeumetnik Kategorija posta:

Kada se molio monah Georgije za izbavljenje od uninija, to nije bio plod njegove bespomoćnosti ili straha, već je to bio izraz svega što je njega monaha dostojno, njegova spremnost da u svakom stanju se pogleda u oči i od Boga traži snagu da svaku slabost nadvlada. Da mu duša ne malakše, da je ne obuzme tuga. Da se neka mala pomisao, kao crv u dušu ne uvuče i sobom proguta sve oko sebe. Da sunčan dan postane sumračan, prazan i besmislen. Slušala je reči koje su prodirale duboko u njenu dušu. Reči koje su pokretale dobro u njoj, njenu jasnu želju da njenu dušu osvoji lepota, da čuje reči mudrosti, i reči budu čiste kao što njene oči vide nebo posle kiše. Užasavala se lenjosti, kako u duhu, tako i svoje vreme nije trošila uzalud. U razgovorima se čuvala praznih reči. Kada nije bila sigurna uvek je pre izabrala ćutanje jer izgovoreno nije mogla poništiti. Milica  je znala da svoje telo poštuje, kao hram u kome se nalazi duša koja teži čistoti. Nikada nije mogla da razume ljude koji toliko teže da uživaju u razvratu i razuzdanosti. Kao da se plašila da je u tome raspad čovekove duše, pad u covekovo ništavilo. Cepanje njene fine i osetljive ličnosti koja teži pravednosti, bi je odvelo daleko od njenog cilja da njen um bude uvek u saglasnosti sa njenim srcem i telom. U njoj se budila radost sto je od nje daleko stanje samomučenja u izboru pravih vrednosti. Njena vera je bila postojana, i budila joj nadu da će njen put u svetu zemlju je odvesti na izvor gde je morala da počne sa svojim istraživanjem porekla svoje porodice. Sve do sada je njen trud nadoknadjen onim sto je otkrila. Došla je ovde da otkrije u sebi da bez ljubavi će se srušiti sav njen svet. Ona iskra koja je bljesnula u polutami crkve je probudila u njoj najdublje osećanje ljubavi. Tek tada je osetila ono o čemu je sanjala, o čemu je čitala, onu ljubav koju su veličali pesnici i koju su prikazivali slikari. Osećaj koji je doživela da su se probudila neka jaka osećanja prema nekome. Osećaj da je to biće neko ko u taj svet njenih osećanja treba da udje u njen svet u kojem je uvek ostavila mesta za voljeno biće.

Vratila se u motel i prepustila se svom zadovoljstvu da oseti blagotvorni uticaj vode na svom telu. Posmatrala je sebe i uočavala neke male promene koje su kvarile prvi utisak koji je imala o sebi posmatrajuci se u ogledalu. Njene lepe grudi, rumene bradavice, stomak koji je isticao lepo oblikovan venerin brezuljak, njene duge noge i ono sto je uvek zahvaljivala prirodi lepi prsti, nedeformisano stopalo, nokti kao da su listići cveta. Uočavala je na svom licu tu nesavršenost, neznatnu razliku u položaju obrva, levo oko joj je uvek bilo ispred desnog, uvek se nasmešilo, žurilo, a desno se poigravalo kao dete. Nasmešila se samoj sebi, i oba oka su bila jednaka, ujedinjena u jednom osmehu. Sitne bore su samo jos više isticale njene oči, to živo zeleno, kao da je ostalo, prenelo se sa polja u kojima se igrala sa sestrom Zorom. Njena nemirna kosa, blago ukovrdžena, ostajala je takva i vraćala se sebi, posle svih tretmana, posle svih pokušaja da je učine drugačijom. Posle sna, njena kosa je postajala kao pre, nekoliko pramenova su uvek lutali od njenog obraza preko njenog čela, a jedan se igrao pokrivajući njene ušne školjke koje su krasile dve dijamantske mindjuše. Njene uši su samo isticali vešto obrušeni dijamanti. U njima se zadržala vatra koja se podizala iz prvih vulkana. Kao iz užarene lave da se prenelo crvenilo, pa se promenilo u plavetnilo kako se i temperatura menjala, da bi se boje medjusobno pomešale u zeleno pa bi postajući ljubičaste svetlucale kao žive. Njen dvosed je reagovao na kontakt ključa, čula je fino brujanje moćne mašine. Osećala je put koji su prelazile široke gume. Oko njenog vrata je vezana maram lepršala kako je ubrzavala. Nije volela da vozi previše brzo i rizikuje da negde sleti sa ovom skupom igračkom. Motor je reagovao na najmanji dodir kvačila, i kretanje dvoseda je nalikovalo na lako kretanje macke. Posmatrale je sunce koje je već pocelo da menja svoju putanju ali je jos daleko od zalaska iza  oštrog vrha iznad pećine u kojoj je bila. Poželela je da se prepusti ovim trenucima, neobaveznoj šetnji do grada u kojem če sa pošte poslati spremljene fotografije i članke u redakciju casopisa za koji je pisala priloge. Nije volela da neko drugi razvija  njene fotografije i prvi utisak je htela da stekne kada ih u gradu izrade u foto studiju. One koje odabere će poslati a ostale će sačuvati za arhivu. Nije joj se žurilo, imala je dovoljno vremena, da posmatra retke borove koji su na vrhovima stena osamljeni rasli. Kada se več spustila u kanjon iza krivine je naišla na muskarca duge kose vezane u rep, u lanenoj košulji sa diskretnim šarama, preko koje su prelazile naramenice plavih farmerica. Kombinezon gotovo bled, na nogama je imao kožne sandale sa debljim djonom. Kada je cuo auto zastao je u kraj uza samu stenu i okrenuo se. Da. To sam i pretpostavljala. Jevta. Kao da je došlo vreme da se stalno srećemo. Stala je i naslonila ruku na vrata dvoseda. U vazduhu se osećao miris borove smole, i žutih cvetova. Kao da su se za tren njene oči počele da tonu u Jevtine. Jedino glas koji je izašao iz njenog grla je sprečio da nastave taj svoj put. - Vi ste se opet dali u potragu za vašom zemljom od koje pravite boje -. Jevta je pogleda. Njegov pogled je više rekao nego sto su reči. - Danas sam napravio pauzu da mi se oko odmori. Unutrašnjost i slaba osvetljenost hrama izaziva naprezanje očnog nerva i osećam peckanje a nekada i crvenilo očiju. Imam potrebu da se krećem, jer sam često u istom ukočenom položaju dok slikam. Obično do grada idem džipom koji ide u nabavku iz motela, ili pešice -. - Hocete da vas povezem - . - Ako, želite. Do grada mi treba dobra četiri sata  i  nisam  baš raspoložen za  toliku šetnju ako ne  moram. Samo bih vas nešto zamolio -. - Recite - .  - Da  mi više ne persirate. - Važi - . - Prihvata se - . Dok je Jevta sedeo, ona je pažljivo vozila, povremeno je posmatrala Jevtin profil. Njegovu kosu, naraslu crnu ukovržanu bradu. Kao da su sve rekli, Milica je vozila i razmišljela gde se prekinuo započeti razgovor. Okrenula je glavu i Progovorila. - Jevto -  U isto vreme i on je rekao, - Milice -. Potpuno zatečeni, potpuno neocekivano, nasmejali su se kao da je taj smeh razbio neki zid tišine i prekinuo njihovo ćutanje. - Reci Milice -, Prekinuo sam te -. Uvek ovako ideš sam-. - Ne. Ponekad idu samnom i radnici koji rade na priprati. A nekada sa nama podje i Lepa kada ide da poseti majku. U ovom gradu se kratko zadržavam i gotovo nikoga ne poznajem. Prenoćim u hotelu ako mi se ne ide ponovo pešice i sačekam džip ujutro koji dolazi po namirnice za motel - . - Ti svakako više  poznaješ ovdašnje prilike i taj grad nego ja -. - Ja čak neznam ni gde se nalazi pošta, a neznam ni to gde se nalazi banka -. - Da. Znam gde se nalazi. Obišao sam ga, jer nije veliki i ne treba puno da se obidje i vidi sve što je u njemu zanimljivo. Najlepši deo je svakako stari grad. Nalazi se na samoj reci. Sa svojim mostićima i restoranima podseća me na neki čudan način na Pariz i Senu. Dok sam odlazio u muzej i kopirao u samom Luvru naručene slike,  nisam imao vremena da se divim ni gradu ni reci. Kao ni ovde, jer najviše vremena provodim u hramu - . Osetila je neku setu u njegovom glasu. Neka senka kao da je prešla preko njegovih očiju. I opet se prekinuo njihov razgovor. Jevta kao da nije hteo dalje da nastavi i Milica je prihvatila tu tišinu kao neki predah jer njena radoznalost bi mogla da u njegovim očima preraste u sumnju. 

Pariz, grad u kome se Jevta našao  nakon što je postao stipendista francuske vlade. Zapažen je od strane sekretara francuske ambasade, pri poseti slikarskoj školi koju je vodio poznati i kontroverzni beogradski slikar. Predložen i primljen sa najboljim preporukama da nastavi svoje post diplomske studije na francuskoj akademiji i radi na proučavanju, tehnologije i postupci slikanja starih majstora na slikama koje su izložene u Luvru.  Za vreme studija u Beogradu na trećoj godini akademije u posetu ateljeu gde su slikali studenti  pojavio se  poznati  slikar koji je u umetničkim krugovima važio za najprodavanijeg slikara. Slike koje su potpisane njegovim imenom su bile tražene i smatralo se da kupovina njegovih slika je dobro ulaganje novca. Osnovao je svoju slikarsku školu u kojoj su se našli najtalentovaniji studenti završne godine likovne akademije i sve slike koje su stvorili su bile potpisane njegovim imenom. Studenti su dobijali skromnu nadoknadu i zadovoljenje da se kreću u krugovima u kojima se plasiraju i predstavljaju umetnička dela. U skoli se nasao i Jevta i njegova neverovatna virtuoznost u crtanju i komponovanju velikih kompozicija je odmah podigla rejting poznatog sllikara do neba, za koga je Jevta radio. Sve slike koje je naslikao Jevta sasvim odudaraju od načina rada koji je imao kontroverzni slikar. Potražnja za Jevtinim slikama potpisanim tudjim imenom je porasla da nije stizao da ispuni zahteve svoga mentora i zapao je u krizu i gubio volju za stvaranjem. Slike su se množile, do trenutka kada je doslo do oštrog sukoba izmedju Jevte i vlasnika navodne škole. Jevta je odbio da naslika jednu sliku u kojoj se pojavljuju elementi koji su za Jevtu bili uvredljivi. U završnoj fazi slikanja, u sliku je trebalo doslikati detalje koji su više nego smešni i odudaraju od čitave slike. Te detalje je kontroverzni slikar gotovo u svaku sliku unosio i time je slike završavao. Videle su se razlike u načinu rada, primitivan i amaterski postupak slikanja kod nabedjenog velikog majstora i prava veština kojom je svaku sliku Jevta učinio pravim remek delom.  U ateljeu je došlo do razmene oštrih reči. - U ovoj slici je besmislica dodavati bilo šta, ona je završena i doslikavanje tih gluposti je za mene uvreda preko koje neću preći -. Veoma besan, sa žestinom i povišenim tonom je pretio slikar koji se pretvorio u prodavca Jevtinih slika. - Ti si bio niko, bez mene si, cujes li me, bez mene si niko, zapamti dobro da ako odeš odavde za tebe će sva vrata galerija biti zatvorena - . Pretnje koje su izrečene su bile ozbiljne i uticaj u umetničkim krugovima koji je ta lažna veličina imala je bio suviše veliki da bi se njegove reči primile sa podcenjivanjem. Sa odlaskom Jevte iz ateljea splasnula je potražnja jer se odmah osetio pad u kvalitetu slika koje su izlazile iz radionice, slika koje su stvarali prosečni slikari koji nisu imali poleta ni umetničke imaginacije ravne Jevtinoj. Počele su da kruže priče po umetničkim kuloarima da je majstor izgubio rasnog ždrepca sa kojim je dobijao sve trke i osvajao velike iznose. Medjutim niko se nije imao hrabrosti da javno demaskira tu slikarsku nabedjenu veličinu. Kao da su pobedili interesi i strah od uticaja koji je bio nesumnjiv od strane vlasnika te famozne škole. Svojim odlaskom je Jevta učinio značajan korak, da se oslobodi jedne pijavice, koja mu je ispijala onu svežu zdravu krv, koju više lažni slikar nije imao.  Njegove slike su spoj  anemičnog  i bezličnog  prikazivanja  nekih lažnih etnografskih scena, nekih iskrivljenih vizija i apsurdnih biblijskih motiva u kojima se samim prikazom negira ono što se u tim scenama stvarno desilo. Kritičari su pisali sjajne kritike, jedan slikarski krug se brzo pretvorio u vešte trgovce pa je trljao ruke a umetnost se pretvarala u dobar posao na kojem su se zaradjivali velike sume novca. Odlazak Jevtin iz ateljea je za nejega bio pravo oslobodjenje, gotovo već ugušen kao slikar, gubio je volju za stvaranjem, svako delo mu je postajalo teret i njegova anonimnost u kojoj je ziveo  mu je oduzimala veru da se u umetnosti stvara iz želje da se stvore neprolazne vrednosti a ne radi sticanja slave ili bogaćenja. Slika koju je kupio sekretar francuske ambasade videvši je prilikom posete ateljeu na Jevtinom štafelaju. Upoznao se sa Jevtom i začudio se dobrom poznavanju francuskog jezika koji je od svoje majke Jevta učio od malena. Shvatio je igru koja je prisutna u tom ateljeu i bilo mu je jasno da pravi stvaraoc te slike je Jevta, onaj isti mladić koji je slikao tu sliku prilikom njegove posete a ne taj slikar koji mu se činio previše primitivan i neuk da bi takvo delo uopšte stvorio. Sliku je kupio ali je pozvao Jevtu da dodje u njegovu rezidenciju. Jevta je posetio sekretara i upoznao njegovu gospodju i njegovu ćerku Mary, koja se odmah na prvi pogled zaljubila u Jevtu. tom prilikom su na ručku stigle ponude da Jevta sa preporukama ode u Pariz i nastavi post diplomske studije. Jevta je prihvatiotu više nego povoljnu ponudu i vest o tome je odneo u atelje gde je u nevezanom razgovoru ispricao svom bivšem mentoru da je dobio povoljnu ponudu za nastavak studija. Izraz neverice i čudjenja, neki podli izraz ljubomore i zavisti prekrio je njegovo lice ali se savladao i nastavio razgovor sa Jevtom ne ulazeći u detalje i ne iteresujući se više o toj ponudi. Još tada je dobro znao da ga je izgubio i da neće proći mnogo da će se oteti i supristaviti njegovoj vlasti. To se na kraju i dogodilo i Jevta se već ujesen našao u Paruzu. Na akademiji je ubrzo stekao slavu da njegova ruka je ruka koja stvara poput starih majstora. Jevta je mnoge slike analizirao i snimao sa infracrvenim svetlom i video do same osnove platna kako su stari majstori slikali. U podrumima i restauratorskim radionicama u Luvru je dovršio svoje studije i za njega gotovo da više nije bilo tajni kako su te slike nastajale. Živeo je skromno u umetničkoj četvrti u svom ateljeu koji mu je bio u prvo vreme dovoljan ali kasnije prostorno neadekvatan, gušio se u tom malom prostoru a slike koje je radio su bile velkih dimenzija. Za vreme svog boravka u Parizu naslikao je mali broj slika jer je slike radio dugo vremena i svaka slika je bila vrhunac slikarske veštine.  Galeristi su se otimali da mu otkupe neku od tih slika ali je Jevta izbegavao da prodaje te malobrojne slike koje su mu oduzele gotovo tri godine rada. Postao je slavan u krugovima koji se bave trgovinom umetničkih dela i galeristi su uvideli da njegove kopije umetničkih dela dostižu visoke iznose. Jevta je svaku kopiju naslikao i zaveo je u svoj registar da je to kopija i zaštitio je da se nebi ta kopija prodavala kao original. Svaka kopija je imala takav dodtignut nivo, da se svakom poznavaocu umetničkih dela činilo da se pojavio predstavnik starih majstora, koji radi u duhu i tradiciji koja je pripadala prošlim epohama. Jevta je stekao svoj ugled i njegova veza sa ćerkom sekretara francuske ambasade je trajala sve dok Jevta nije postao slavan. Kada je počeo da se kuva u tom surovom umetničkom kotlu, da se na svetlost dana ukazuju njegove slike kao odraz majstorstva, Mary je Jevti zadala nizak udarac i prevarila ga sa tada poznatim mladim glumcem koji je tek počeo da se diže na glumačkom nebu.  Mary je zivela u krugovima u kojima je navikla da se ističe i bude centar pažnje. Izazivala je Jevtu svojim slobodnim ponašanjem, razmažena i željna promena parnera je povredila Jevtina fina osečanja i nakon njihove svadje je došao kraj toj besmilsenoj vezi. Marz je nastavila sa svojim načinom života a Jevta se vratio u Beograd i u svojem stanu na mansardi napravio svoju radionicu za restauraciju umetničkih dela i slikarski atelje. Ceo tavan je adaptiran u veliki i svetao slikarski atelje u kojem je smestio slike koje preneo iz Pariza. Prva izložba je izazavala šok u umetnićkim krugovima i kuloarima se digla bura i potplaćeni su kriticari dobili zadatak da ocrne pojavu takve umetnosti koja je bacila u senku sve dotadašnje stvaraoce. Oni su svi sa svojim slikam dostojnih staklorezačkih radnji, se našli zatečeni i niko pre Jevte ni poslke njega nece dići toliku prašinu kao što se to desilo te večeri na otvaranju te neobične izložbe. U galeriji je bilo izloženo samo šest ogromnih slika koje su svakog posetioca ostavljale bez daha. Svako ko je izdaleka gledao ili se priblićio je bio zapanjen tom neverovatnom tehnikom koja je na platno iznela takvu snagu u prikazivanju prostora. U najboljem stilu velikog majstora je na svakoj dominirao odredjeni broj figura i svaka slika je bila jedno vidjenje sveta. Poslednja slika je prestavljala snaćnu i neponovljivu viziju budučnosti koju je Jevta imao kada mu je Život viso o koncu. Rastanak sa Mary, zamor od te gužve i atmosfere pozornice, iscrpljenost dosadnim kopiranjem, velikim naprezanjem da taj mali broj slika završi je Jevtu odveo u bolnicu gde je njegova isrpjljenost se odrazila i na njegov duh i na telo. Došlo je do opšteg kolapsa organizma i lekari su njegovo stanje već smatrali konačnim padom svih zivotnih funkcija. Pao je u komu i čekao se momenat da mu i srce otkaže. Ležao je bledog lica kao skamenjeni apolon. Iz njegovog produhovljenog lica je izbijala neka svetlost koja je bila gotovo vesnik da se njegova dusa deli izmedju ovog sveta i neba. Potpuni neobjašnjivo za lekare čudo, Jevta se probudio i nakon kraćeg oporavka napustio bolnicu. Ostala je enigma sta se desilo te noći kada se Jevta probudio i kada je imao svoju poslednju viziju koja je ostala zauvek zabeležena na njegovom remek delu koje je i najviše napada imalo. U toj slici je mnogima koji su svoj renome stekli svojim ulaženjem u različite sekte i propagiranjem one vere koja je bila daleko od tradicije u kojoj je vaspitavan Jevta. U svom ateljeu u Beogradu, posle te izložbe povukao se is svih zbivanja i zatvorio se u svom ateljeu gde nije davao intervju ni jednom novinaru. Na računima je imao dovoljno novaca koji je stekao kopiranjem slika u Luvru za naručioce i apsolutno se posvetio slikanju novih slika. Slikao je zatvoren sve do momenta kada je od jednog monaha iz manastira koji je u blizini sela odakle je Jevtin otac nije dao preporuku da se Jevta uzme za zivopisca te velike crkve, Prihvatio se onog posla koji uvek želeo, da se na zidovima crkve nadje ono najbolje sto je Jevta kroz svoje slikarstvo stekao. Zavrsetak crkvenog živopisa i freske koje su tada nastale su otvorila široka vrata Jevti da se njegov rad nastavio na mnogim hramovima u kojima je se predao do kraja svojoj umetnosti. Kao da se ta noć u kojoj je Jevta imao posetu i video. Čuo je glasove i jedini put koji mu je ostavljen je put koji samo odabrani biraju. Nije bio njegov put da se njegova dusa preseli na nebo, već da otpočne ono stavranje zašta je Jevta bio rodjen. Da prestane da slika ovozemaljsku stavrnost i prolazno, da zivopise bozansko, harmoniju koju je u svojim nadahnutim vizijama imao. Poštujuči tradiciju, prepustio se molitvi i njegova ruka je pisala drugačije od svega što je u školama naučio. Zaboravio je sva stečena umetnička pravila i nova dela su imala nešto što ni jedno prethodno nije. Boga. Prisustvo božansko, odsustvo lažne tehničke savršenosti kojoj je već Jevta počeo da robuje. Njegove slike koje je naslikao u Parizu i u Beogradu su ga opterećivale jer je znao da ta savršenost je privid i njegov pad u zamku da je svojom veštinom dostigao savršenstvo. U noći u kojoj se njegova duša borila sa samom sobom je izabrala da odbaci jedan lazni svet i da se prepusti u beskonačno, da svoju umetnost stavi u službu onoga od koga je i izabran. Jevta nije imao ni malo sumnje da je zavrseno njegovo robovanje pukoj veštini, da sve što bude nastalo će biti drugačije jer se njegov život produžio da se njegova duša uveri da je covekova moć ograničena dok gleda samo ovaj vidljivi svet, a onaj nevidljivi ne želi da prikaže i prenese svojom rukom one presdstave koje su odraz božanskog u čoveku i koje je u svojim vizijama imao.

Dok je ćutao i negde u daljinu zagledan Jevta se gotovo izgubio u mislima. Milica je posmatrala tu Jevtinu promenu. Osetila je da samo spominjanje Pariza je kod njega izazvalo njegovo iznenadno povlačenje i zatvaranje u sebe. Pitala se šta je se to dogodilo tamo u Parizu za vreme njegovog boravka, dok je Jevta tako reagovao i prekinuo započeti razgovor.

U grad Valjevo su ušli preko mosta i Milica je u blizini parka, na parkingu ostavila auto, dvosed se izdvajao od ostali automobila.

Pošta se nalazila u centru grada i Milica je sa Jevtom krenula kroz stari grad, ulicom koja je ista kao što je bila još u tursko doba, popločana kaldrmom, kuće sa doksatima i malim radnjama. Kao nekad u njima kao ostatak neke tradicije ostali su već izumrli zanati, grnčar je izložio svoje ćupove, krojač je u izlog stavio kape šajkače, odela anterije, košulje od domaćeg platna, u opančarskoj radnji su izloženi se žuti i šareni opanci za muškarce sa nešto većim i povijenim kljunom šiljkani i ženski ispeleteni od fine kože. U jednoj radnji kazanžija je radio na novom rakijskom kazanu, a na samom mostu sa desne strane smestio se berberin koji je odatle kroz širok izlog posmatrao prolaznike dok je sapunao i oštrio brijač i prepričavao po svom običaju sve ono što se u jednom malom gradu dešava. U gradu kao što je ovaj u užem gradskom jezgru su živeli oni koji su već pripadali gradjanskom sloju. Iz tih porodica koje su se nekada preselile iz okolnih sela u grad su potekli, prvi službenici u opštinskoj upravi, lekari, advokati. U staroj zgradi gimnazije gradjenoj u klasičnom stilu pored muzeja su radili prvi profesori koji su se školovali na beogradskim fakultetima. Preko puta gimnazije do reke sa širokim šetalištem prema drugom pešačkom mostu se smestilo gradsko pozorište. Grad je bio za svakog onog koji prvi put udje u njega na prvi pogled kao i drugi gradići u Srbiji ali ono što ga je izdvajalo od ostalih je položaj da se obreo na dve reke koje se ispod gradske pijace i manjeg sportskog stadiona spajajaju i čine jednu veću reku koja odatle mirno teče kroz vrbake kroz prilično ravnu kotlinu.

Svako ko je video Milicu i Jevtu dok šetaju prema pošti je zapazio Milicinu izrazitu lepotu i Jevtin izgled koji je više odgovarao monasima u manastiru iz kojeg su povremno doalzili u grad. Grad i okolina koji je kroz vekove za svoje vodje imao jednog Protu Matiju Nenadovića je u okolnim selima imao tradiciju da se iz tih sela došlo najviše monaha i u ratnom periodu gotovo svetac je zatočen u logor onaj koji je postao patrijarh i duhovni otac Srbije Nikolaj Velimirović. Na malom trgu gotovo na ulazu u fradski sud je tajala impozantna figura, prote Mateje Nenadovića, rad velikog vajara Mileta Jevtića koji je živeo u gradu sve dok ga rat nije odveo u Ameriiku da se više nikada ne vrati u grad koji je toliko voleo.

Otac Justin iguman manastira Ćelije kod Valjeva je pricao Jevti o običajima i naravi ovog blagorodnog i vrednog naroda koji poštuje svoju veru i vekovima na ovom području trpi žestinu neprijateljstva, trpi naneto zlo svih onih koji su dolazili sa oružjem u ove krajeve. Slušao je o kolebanjima i lutanju o nastalim deobama u narodu na četnike i partizane, na dražinovce i komuniste. Politika i novo stvarene ideologije, koje su imale za cilj da izmene svet i donesu privid blagostanja su samo izazvale i produbule taj jaz, donele nesreću i okitile mnoge kapije crnim barjacima u znak žalosti za poginulima na obe sukobljene strane.  Prve komšije i rodjena braća su postali  jedno drugom ljuti neprijatelji i  množila su se  zločinstava  kod onih koji su  se oduvek o praznicim u svojoj veri okupljali  u  crkvi.

Idući prema robnoj kući i centru gde se nalazila pošta video se gradski hotel koji je bio nešto niže u odnosu na poštu i robnu kuću. Preko puta u neuglednoj zgradi je bila smeštena i banka. Grad se razvijao nekako haotično, one lepe zgrade u klasičnom stilu koje su potojale pre drugog svetskog rata su ustupile mesto nakon rušenja nekim bezličnim i netipičnim zgradama u kojima nije bilo ni one lepote ni dostojanstva naroda koje je u vremenu sticao.

Kod pošte se se rastali i Milica je ponudila Jevti: - Ako se ne žuriš nazad kada završim u poslove u pošti i banci možeš se vratiti samnom do manastira. – Jevta se zahvalio i dao Milici broj svog mobilnog telefona da budu u kontaktu. Na njeno veliko iznenadjene Jevta se ponudio da joj pokaže kako izgleda ambijent jednog restorana na reci Gradcu koji je imao izgled nekadašnjih vajata gde se stanovalo leti i unutrašnjost je opremljena u stilu mnogih kuća koje su nekada postojale u okolini. Milica je bila iznenadjena tom iznenadnom ponudom od strane Jevte i prihvatila je da se nadju kod samog parka gde je i parkirala svoj dvosed na obližnjem parkingu. U pošti se nešto više zadržala nego što je očekivala, sporost službenika, izvesna gužva stvorena pred šalterima je kod nje izazvala pomisao da se neke naše navike ne menjaju bez obzira na uvodjenje kompjutera u poslovanje pošte. Da ljudi kao da ne prihvataju i više im odgovara nekadšnja ležernost i sporost u radu sa strankama.

U banci je išlo nešto brže i blago čudjenje je izazvala činjenica da svoje čekove koji su bili izdati od engleske banke se u toj banci ne mogu realizovati. Viza kartica je već bolje prošla ali je komunikacija sa engleskom bankom bila slaba tako da transfer novca sa njenog računa u Engleskoj na račun u Valjevsku banku neće ići tako brzo. Nešto gotovine koju je imala će zadovoljiti njene potrebe u narednim danima ali će morati da podigne nešto novca kada krene u selo da poseti oca Savu i sestru Zoru. Milica je svaku priliku koristila kada dolazi da ode i provede bar neki dan sa njima u selu. I oni su se radovali njenom dolasku i njena soba je uvek čekala provetrena i sa mirisom unetog cveća za koje se uvek pobrinula sestra Zora. Osećaj sreće što je sa njima je uvek zamenila tuga kada je odlazila a na kapiji ostali da stoje otac