rastanak..
teska rec, jos teza pojava..
u stvari.. prosao je isuvise brzo..
toliko kratko je trajalo da je suza krenula tek kasnije..
kad sam shvatila da se dogodilo ono sto me je najvise plasilo..
rastanak..
cudno je to..
nekih trenutaka se secas tek kad ostanes sam..
nekad se kajes..
nekad bodris samog sebe..
ali uvek, uvek tugujes..
jer, najteze je rastati se..
sada bi mi, cini mi se, najpotrebniji bio talenat kakvog pisca..
da ispisem reci ostre i tuzne u isti mah..
nemam taj talenat..
imam osecanja..
koja ne umem podeliti sa drugima..
rastanak je cudna pojava..
nije posveceno ni jednom ljudskom bicu, da ne dodje do zabune..
ne bih bas zalazila u nepredvidive vode filozofije (ili filosofije?).. mada, uostalom, svejedno je koje cu reci i njihov redosled u recenici odabrati i otkucati, bar gledajuci po komentarima. no, ni to nije toliko vazno, manje komentara - manje objasnjenja. jer, to mi zaista lose ide. losije i od smisljanja posta..
negoo.. uzasno mi ide na zivce cinjenica da sa koje god strane vrata od basa stanes (prilikom ulaska u isti) - sa te strane ce vise ljudi izaci.. posledica? zadnji ulazis u bas.. svi, ili bar vecina, znamo sta to znaci..
pored toga mogu jos dodati, iako nisu medjusobno povezane, cinjenicu da sta god da otkucas na blogu - ljudi ce shvatiti pogresno.. verovatno tako i ovo..
mada, ni to nije toliko bitno..
svrha je zamajavati dosadu, i prekratiti nekako radne sate..
pa sad.. ko kako ume, svako na neki svoj nacin..
neki pisu pametno a neki eto tek tako.. lupetaju..
ukoliko su ova slova iznad suvise mala - alekta ti vici da povecam
..suvise je sivila za moj ukus..
..da je bar malo crne pa bi se oni beli oblaci bolje prepoznavali, ovako se nekako.. pretapaju..
..a ti sivi.. nagrizeni zubima besa, napadaju jedni druge poput kakvih kanibala..
..ne obracaju paznju na suze jos ne isprljanih, belih oblaka.. koriste munje svojih crnih saveznika..
..i opet sve mu dodje valjda neka celina, potpun mozaik.. zivot, sto bi rekli..
i tako..
pozvala sam Emu ne bih li ovekovecila (ili kako se vec kaze) njeno genijalno sedenje sa zadnjim sapama ispred prednjih..
i dosla je do mene, omirisala ruku i punim trkom se vratila na mesto lajanja..
pa sta sad, nesto sam morala slikati, makar to bio pogled sa terase..
Svo vreme ovog sveta
je moglo biti nase
sad sedim i gledam
kako dan svojom lepotom se budi
Ne, nisam tuzan, ponekad takvo je lice
dok sedim i cekam
da kazes mi, odlazim
zar tako lako, polako, je sve uzeti
A sta ako ti ja sapnem sad
neke reci koje nikad nisi ti cula pre
koje te probude i podsete
da mozda mi poneki put sapnemo sve
one reci koje nikad nismo pre govorili
hajde, spavaj sad,
mozda i nadjem te u snu
Svo vreme ovog sveta
je moglo biti nase
sad sedim i gledam
ovde se dlanovi spojiti nece
tako lako, polako, je sve uzeti
a tako tesko, tesko je s tim ziveti
A sta ako ti ja sapnem sad
neke reci koje nikad nisi ti cula pre
koje te probude i podsete
da mozda mi poneki put sapnemo sve
one reci koje nikad nismo pre govorili
svo vreme ovog sveta
oduvek je bilo uz nas
poput kakvog hodnika
kroz moje srce
ljudi su prolazili
i nicija rec me nije dotakla
niciji dodir nije bio podstrek
mome srcu da zadrhti
onako naivno poput decijeg..
neki su se smesili,
drugi su gundjajuci ubrzavali korake..
a ja..
stajala sam zamisljena,
slusajuci bat koraka
osobe ciji mi zagrljaj
tako ocajnicki treba..
hladnoca zida na koji sam se naslonila
odvukla mi je paznju
od ociju
koje nisam stigla da upoznam..
mogu redjati redove,
dokucavati reci koje bi trebale imati smisla,
ali opet ostaju bezznacajne,
naspram onog zagrljaja
koji sam dozivela..
nekada..
koji ponovo zelim doziveti..
ali ne sa istom osobom..
ponekad treba sakriti
sva lomljiva osecanja,
krhke uspomene
i osetljiva secanja.
pa onda lepo otvoriti
prozore srca
i vrata duse,
napraviti promaju
i dooobroo proluftirati.
nakon toga duboko udahnuti..
trebam li biti tuzna?
trebam..
ali ne, ne mogu..
ne danas..
umorna sam..
trebam li, pak, biti srecna?
trebam..
ne, sacuvacu je
nasmejacu se onda
kada me tuga za rukav povuce,
tada cu otvoriti pandorinu kutiju ponovo
da i nada izadje..
ponoc..
kad se kazaljke sklope
sahranicu postojanje..
pusticu da odlete
snovi..
snovi koje smo izgubili
a nismo ni primetili..
zatvoricu proslost
u kutiji secanja
zakljucacu je
katancem zaborava..
Kriva sam
Zbog tumaranja zivotom u potrazi za svojim snom.
Kriva sam
Zbog pokusaja pronalazenja mira na tudjim rukama.
Prokleto sam kriva
na ovom naopakom svetu
gde je sreca greh
gde je patnja put istine..